Poziv Mateju

Petak, 01. srpnja 2022.

Mt 9, 9-15

U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

MATEJEV POZIV

U današnjem evanđelju nalazimo kako Isus poziva Mateja da ga slijedi. Matej je bio carinik, poznat i pod drugim imenom- Levi. Njegov je posao bio takav da je zarađivao na svojim sunarodnjacima; on je skupljao porez za rimljane, a za sebe je, kao i svi carinici, određivao jednu svotu koja je prelazila vrijednost poreza i to se uzimalo kao nagrada cariniku. Nekada su te nagrade bile bolnije od samoga poreza. Budući da su teško teretili vlastiti narod u korist okupatora i u vlastitu korist, carinike poput Mateja nitko nije volio. Ime Matej znači nagrađen. I možda je Matej uistinu sebe smatrao nagrađenim zbog posla kojeg je obavljao, ali pravu je nagradu primio u susretu s Isusom. Gledajući Mateja sa strane, netko bi pomislio kako je to bio zadovoljan čovjek: pun novaca, ništa mu ne nedostaje, mirno živi. Ipak, ovaj postupak, ovo odazivanje na poziv Isusa da ga slijedi, otkriva jednu dramu u Matejevoj duši.

Matej sigurno nije bio zadoovoljan sa sobom i svojim životom. Očito je shvaćao kako je život puno više od novca i materijalne sigurnosti. Možda je u počecima svoga rada sve izgledalo sjajno, ali Matej očito nije ostajao ravnodušan na prijekore svojih sunarodnjaka i upravo to je bio znak da nešto nije u redu s njegovim poslom. Dolazi Gospodin, poziva Mateja i ovaj odmah napušta sve i ide za Njim! Matej pokazuje kako je u njemu postojao nemir koji ga je tjerao na razmišljanje o svojim postupcima- o ispravnosti svoga postupanja. Zasigurno nije mogao smiriti svoju savjest sve do trenutka kada je odgovorio na Isusov poziv. Isusovo: “Pođi za mnom!”, podiglo ga je sa stolice, ostavio je sve i krenuo za Isusom. I savjest se umirila.

Poziv Mateja i carinika pokazuje vjeru onih ljudi koji se zanose svjetovnim interesima, ali obnavaljaju štetu nastalu u duši u susretu sa Gospodinom. Oholost farizeja otkriva zavist židova kada je u pitanju spasenje nevjernika. Matej predstavlja čovjeka koji se “uništava” kako bi zaradio materijalno, i koji shvaća tko je Isus kada ga ovaj gleda očima milosrđa. Stoga ime Matej znači “darovan” ili “nagrađen” i Levi ga je uzeo. Onaj koji se kaje radi svoga života uzima se od onih koji se gube i daruje mu se ili nagrađuje ga se milošću Božjom u Crkvi1. Matejev postipak pokazuje kako se nitko ne treba obeshrabriti pred činjenicom da shvati kako je grešan. Naprotiv, to je razlog više da svoj život odlučnije usmjerimo Bogu. Zapravo, to razumijevanje svoga stanja grešnika, početak je pravog života u vjeri. Isus je došao upravo takvim ljudima: koji nemaju iluzije o sebi samima, već vide istinu o sebi i ne kriju je od sebe. Često se vidi kako ljudi zatvaraju oči pred vlastitim slabostima ne želeći sebe vidjeti po nekom tjelesnom ili duhovnom nesavršenstvu.

ODGOVORITI NA POZIV: odlučnost da se promijeni život

Zašto Isus nije pozvao Mateja u isto vrijeme kada je to učinio sa Petrom i Ivanom? Bira trenutak u kojem će mu osoba odgovoriti na poziv, ili u kojem postoje najveće šanse da mu osoba odgovori. Petar je vidio mnoštvo riba ulovljenih u sred bijela dana. Za jednog ribara to je čudo i Petru nije trebalo dugo za shvatiti tko je Isus. Ivan je slušao Ivana Krstitelja i po riječi sveca pošao je za Isusom. Dobio je poticaj od Ivana Krstitelja. Pavao je zasigurno bio u trenutku preispitivanja svojih postupaka spram Crkve kada ga je Gospodin očinuo s konja i pozvao. U svakom od pozvanih stvorene su pretpostavke za prihvaćanje poziva, pa kada je poziv došao, oni su odgovarali žurno. Mateja je tako pozvao nakon čuda sa uzetim čovjekom kojeg su na nosiljci doveli prijatelji. U sivilu svoga života, Matej je u Isusu zasigurno vidio svjetlo koje mu može obasjati dušu i promijeniti život.

Carinarnice su bile mjesta u kojima se organizirano skupljao porez i zasigurno su imale stol. Taj stol za kojim je Matej sjedio, bio je sav njegov život: za tim je stolom stjecao sve svoje blago. Kada ga je Isus pozvao Matej odbaci taj stol i pozove Isusa za drugi stol na kojem će blagovati u njegovoj kući. Ovaj drugi stol, slika je novog života u zajedništvu s Kristom koje i mi imamo preko zajedničkog stola- oltara sa kojeg dobivamo hranu vječnog života. Matejevo odbaciavanje prvog stola, pokazuje snagu Isusova poziva, i istovremeno Matejevu odlučnost da promijeni svoj život.

POSLUŠNOST POZIVU

Ovoj odlučnosti prethodi poslušnost pozivu Isusa Krista. Što je to? Prije svega to je poslušnost istini u svojoj duši, u svojoj savjesti. Često se nađemo u jednom nutarnjem sukobu želja i vlastite savjesti. Želje nas potiču na jedno, a savjest kaže kako to nije dobro za nas. Untaoč tome, češće rekao bih poslušamo želje nego savjest. Poslušnost pozivu Boga jest poslušnost istini koja nas Bogu upravlja, a koju nalazimo u sebi. Matej je u sebi shvatio kako je Isus onaj kojeg treba slijediti. To su shvatili mnogi, ali nisu pošli za Isusom. Mnogi su poput bogata mladića bili više zauzeti svojim problemima nego Bogom. Stoga nisu slijedili Isusa. Matej je ostavio sve radi istine u sebi, radi Boga koji ga je pozivao. Prepoznao je u Isusovim riječima poziv na život u istini. To je bio poziv koji je oslobodio njegovu savjest od svega zla koje je radio svojim sunarodnjacima. Odrekao se takva života i pošao za glasom koji ga poziva.

Kazati kako ćemo ostaviti svoju volju postrance djeluje lagano, sve dok pokušavši to ne shvatimo kako je jedna stvar kazati, a druga učiniti2. Poslušnost Isusovu pozivu jest poslušnost koja traži život u istini i za istinu. Često se to protivi našoj volji. Stoga, onaj koji želi slijediti Isusa, najprije, poslušnosti radi, treba odustati od svojih želja i biti spreman na to da mu se svi njegovi projekti mogu srušiti radi istine, radi pravednosti.

POSLUŠNOST PODRAZUMIJEVA SLUŠANJE I TRPLJENJE

Rekao mi je Gospodin jednom kako nema poslušnosti bez spremnosti da se trpi3. “Gospodin ponekad sugrerira čovjeku svoju volju jednim tihim glasom, u dnu njegove savjesti: potrebno je slušati pozorno kako bi razlučili taj glas od svega drugog i kako bi mu bili vjerni. Puno puta, govori nam preko drugih ljudi. Ali može nam se dogoditi da poznavanje njihovih pogrešaka ili pomisao kako su neinformirani, nametnu kao izazov za neposlušnost4.

Poslušnost pozivu Isusa Krista prethodi slušanje u sebi i izvan sebe. Slušanje u sebi podrazumijeva razlučivanje istine od laži, dobra od zla, te odluku za ono što je istinito i dobro. Osluškivanje izvan sebe pretpostavlja ponizan stav koji nam omogućava da u riječima svih ljudi prepoznamo ono što je istinito i dobro za nas, bez obzira o kakvm je ljudima riječ. Ljudi, ma kakvi god oni bili, nisu stvoreni za laž i za zlo, već za istinu i za dobro. Čak i kada Vam govore najljući neprijatelji, u njihovu glasu znaju biti pomiješani istina i laž. Istina kojom se oni uvijek opravdavaju, a laž na koju oni sami pristaju i kojom vas žele odvesti u zabludu. Pažljivo slušanje polako će izbistriti istinu od laži, pa ćemo imati koristi i od ljudi koji nas ne vole. Čovjek koji živi u istini govori istinu o svemu, i to je često bolno. Mi trebamo biti takvi i u sebi uvijek tražiti istinu o svemu, pa tako i o sebi i o svom ponašanju, karakteru, riječima. Spoznaja te istine i poslušnost kojom prihvaćamo istinu o sebi zna biti bolna, ali upravo to je pravi put kojim se odgovara na poziv od Boga, jer taj poziv je poziv na život u istini.

ZA POZIV JE POTREBNO ŽRTVOVATI SVE

Gospodin kritizira carinike riječima: “Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva”. Pravovjerni su Židovi prinosili žrtve kojima su pokazivali kako im je stalo do vršenja zakonskih obveza, što je dakako za svaku pohvalu. Istodobno, nisu imali razumijevanja ni za koga tko se nije uklapao u njihove obrasce pravovjernosti. Na taj su način one ljude koji su možda I htjeli približiti se Bogu, odbijali svojim postupanjem. Oni su prinosili žrtve, ali istodobno nisu imali razumijevanja ni ljubavi prema bližnjima I Bogu. Žrtve su prinosili kako bi primili hvale od ljudi, a ne kako bi omilili Bogu. Jer da su htjeli omiliti Bogu, pazili bi na svoje bližnje koje su nerijetko odbacivali I potcjenjivali zbog njihova načina života. Danas stoje pred Matejom carinikom, čovjekom omražena zbog svoga zanimanja u kojem je oduzimao novac sunarodnjacima radi plaćanja poreza. No kako su se I carinici namirivali od dijela poreza, tako su najčešće uvećavali svote koje je trebalo isplaćivati kako bi oni sami zaradili više. Matej je bio jedna od takvih ljudi. No, za razliku od njih, kada je to Bogu bilo milo, Matej je žrtvovao sve što je imao u životu. To zapravo i nije bila žrtva nego čin ljubavi– Matej je sve odbacio iz svoga života radi Isusa, radi Boga.

Matej nam je pokazao na djelu kako se odustaje od svoje volje radi Isusa. Sve je napustio I krenuo za njim. Mi to obično činimo na jedan pasivan način. Primjerice, katkad trpimo u bolesti, u obiteljskim problemima za koje se čini nemogućim pronaći rješenje. Takve situacije u kojima možemo trpiti iz ljubavi prema Bogu pronalazimo u svim neugodnostima koje nas mogu snaći na poslu, u obitelji, sa prijateljima,…To su prigode u kojima Bogu možemo kazati djelima da ga volimo ako znamo prihvatiti takve protivštine, odustati od svoje volje. “Protivština, velika ili mala, prihvaćena s ljubavlju i prikazana Bogu, donosi mir i radost usred boli; kada se ta protivština ne prihvati, duša ostaje uznemirena I tužna, ili u unutarnjem buntu koje je udaljava od drugih I Boga5.

SVAKODNEVNA MRTVLJENJA

Na poseban način možemo podnositi žrtve (mrtviti se) pokazujući ljubav prema Bog, preko posla I obaveza koje obavljamo: revno izvršavati sve, ne kasniti na posao, ne odgađati neugodne poslove, boriti se protiv lijenosti, brinuti za sitnice I male stvari, paziti na urednost, točnost, olakšati posao drugima,…, sve su to mjesta na kojima možemo savršeno žrtvovati sebe radi drugih iz ljubavi prema Bogu. Ta mala odricanja tijekom dana, zapravo su naše male pobjede nas samih koje nas preko krijeposti, ali više preko ispravne nakane I iskazane volje da činimo isto što I Krist, dovode Bogu. Takva duša “umire u sebi, u svojim željama; odriče se sebe, naizvan radi drugih, iznutra radi Boga”. Upravo na takvima se ostvaruju Isusove riječi: “… tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga6. Takav čovjek neće tražiti zahvale ni plaće od ljudi, neće se uznemiravati zbog toga što će ljudi kazati, jer zna kako će ga Bog nagraditi velikim milostima, velikom ljubavlju. “Kaza Ljubavnik svom Ljubljenom da mu plati za vrijeme koje mu je služio. Zaračuna Ljubljeni misli, želje i suze, i opasnost i trud što ih njemu za ljubav pretpi Ljubavnik. I doda na taj račun vječni blagoslov, I dade samoga sebe za plaću Ljubavniku7.

DUH MRTVLJENJA

Taj duh mrtvljenja nije nešto negativno ili neljudski, to nije stva odbacivanja nekih vrijednih stvari; nije ni odbacivanje normalnoga života, niti podcjenjivanje svoga tijela (sjetite se kako smo kazali da o tijelu I zdravlju treba voditi računa). Ovo mrtvljenje duše pretpostavlja podnošenje žrtava u situacijama svakodnevice. To nisu žrtve koje bi bile jedno puko odricanje, ili nešto što nam se nameće, nego su to očitovanja ljubavi- djela učinjena po vlastitoj volji iz ljubavi prema Bogu. Ove žrtve počivaju na trpljenjima osobe koja ih podnosi. A puno podnose samo oni koji puno vole. Naša ljubav prema Bogu očituje u bogoštovlju, ali I u malim mrtvljenjima koja prožimaju ono što radimo I koja pokazuju našu želju da mu se u svmeu pokorimo I u svemu ugodimo8. Ugađamo mu svaki put kada odustanemo od nekih svoji riječi kako ne bismo povrijedili nekoga; svaki put kada se nasmijemo nekome, a teško nam je; kada blago reagiramo na nečije greške ispravljajući ih istinom, a ne popuštanjem ili vikom I drekom; kada prešutimo svoje zasluge za nečiji uspjeh; kada sebe stavljamo u “pozadinu” puštajući druge da govore I da djeluju “važniji”; kada znamo dati od sebe nešto bez da od toga imamo zaradu; kada se odreknemo nekog jela ili pila radi osobe čineći jednu nevidljivi žrtvu naknadnicu za nekoga, za nečiji propust; kada znamo uživati u društvu s nekim s kim ne bi željeli biti, tko nas gnjavi, tko nam je dosadan; iskazujemo poštovanje I onima koji nas ne cijene; kada radimo ono što nije po našoj volji iz ljubavi prema drugome! A ta ljubav prema bližnjemu uvijek nas usmjerava Bogu.“Milosrđe mi je milo, a ne žrtva”- Isus želi kazati “ljubav mi je po volji, kreposti želim, a ne silne sterilne strogosti”.

Ovakvo mrtvljenje nas potiče da nadvladamo pesimizam I da postanemo otporniji na neugodne situacije u kojima se možemo naći. Zapravo, po tom mrtvljenju shvaćamo kako uvijek postoji bolje rješenje od onog zakojeg mislim kako je najbolje. A kada to mrtvljenje znamo učiniti iz ljubavi prema Bogu, da to nitko ne vidi I ne zna osim Boga I tebe, pri čemu druge osobe imaju duhovnu ili materijlnu korist, tada “plaću” daje Bog: onima koji više trpe, koji više odustaju od svoje volje podnoseći- njima daje više ljubavi, više milosti.

Božji poziv ne stavlja pred nas zahtjeve za nekim velikim stvarima, nego pažnju kojom slušamo riječ Božju I spremnost da na nju odgovorimo svojim životom. Bog nije došao tražiti neke silnike, već jednostavne ljude koji u svojoj svakodnevici znaju napraviti prostor za Boga. Pogledajte apostole: ribari, carinici, I tko zna što su još oni radili. Jedno im je zajedničko- znali se se odreći sebe I svoga života kojeg su živjeli da bi pošli za Bogom. Bog od nas ne traži previše- samo da mu napravimo malo prostora u našim životima; da rezerviramo vrijeme za njega i da okrijepljeni tim trenucima susreta s Bogom u molitvi, nastavimo raditi i živjeti normalno. u tim trenucima svakodnevice, nastavit ćemo svoj hod s Bogom (ili za Bogom) preko naših malih žrtava koje ćemo činiti u susretu s bližnjima, kolegama, prijateljima,… Činit ćemo žrtve podnoseći nešto što nam nije drago iz ljubavi prema Bogu.

MENTALITET IZVANJSKOGA

Danas, na žalost sve je više ljudi koji vode računa u izvanjskom, o tjelesnom savršenstvu. U tom smislu slični su farizejima I svećenicima koji su izvanjski vršili zakone boga ali nisu imali ljubavi u sebi. Mnogi danas paze na svaki sitnicu na svom tijelu, ali cilj takva ponašanja nije u Bogu- ne čine to zbog Boga. I kako bi postigli tjelesno savršenstvo, mogli se pokazivati svima na plažama, muče se dijetama I upornim vježbanjem provodeći sate u izgladnjivanjima, saunama, na kvarcanjima, u teretanama, na wellnessima; idu na tretmane za zatezanje svega I svačega, masaže, itd. Ovaj mentalitet meni djeluje kao jedan “mentalitet izložbe pasa”. Naime, jedini cilj ovakva ponašanja jest da te drugi hvale I da eventualno uspiješ u nekakvoj avanturici koja ti ne nameće nikakvih obaveza. Ovo je nekako razumljivo dok su mladi, ali kada ih ovaj mentalitet zarobi, onda “polude” I pod stare dane. Žalosno je vidjeti čovjeka koji odbija biti to što jest I pomlađuje se stvarajući od sebe jedan lik iz “slikovnice”, posve neprirodan I neprimjeren svojim godinama.

Nemojte brkati ovo s ljudima koji paze na svoj izgled. To je normalno I treba voditi računa o svom tijelu, svom izgledu I svom zdravlju. Svakako treba paziti na to da izgledamo uredno I lijepo u mjeri u kojoj je to moguće I u skladu sa svojim godinama. Ipak, ne smije biti cilj takva uređivanja stvaranje nekog neprirodnog izgleda kojim želimo sebe izdići od ostalog svijeta ili želimo samo da govore o nama. Sve ima svoje granice, pa tako I briga o vanjštini. Kada ona prijeđe mjeru pristojnoga, lijepoga I pretvori se u neumjereno “usavršavanje” vlastitoga “lika I djela”, tada se polako pretvara u jedan oblik opsesivna ponašanja, s tim da je osoba opsjednuta sama sobom I pri tom zaboravlja na ostatak svijeta. Kada bismo tim istim ljudima koji toliko polažu na svoj izgled, ponudili da umjesto teretana pokušaju trenirati duh, vjerujem kako bi nas ismijali. Naime, kada bi samo dio vremena odvojili za jedan drugi oblik mrtvljenja/ treniranja, mogli bi se duhovno usavršavati.

__________________

1Mauro Rabano, Catena Aurea

2Sveta Terezija Avilska, Put savršenstva, 32,5

3Sveta Terezija Avilska, Život, 26

4Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Susret s Kristom, 17

5F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-55

6Mt 10,39

7R. Llull, Libre d`Amice e Amat, 64

8F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-53

Scroll to Top