Žetva je velika, a radnika malo

Nedjelja, 03. srpnja 2022.

Lk 10, 1-12

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

ŽUDNJA ZA SREĆOM, ŽUDNJA ZA BOGOM

Čovjek je biće u traganju za idealima, za idealnim ljudima I stvarima u svom životu. Ideal nije neka fantazma, već slika nečeg u duši čovjeka što je Bog upisao. Djeluje kao da čovjek u već ima zapisana idelna stanja čije preslike nalazi u svijetu oko sebe. I doista, nekada, ne znamo iz kojih razloga, za neke stvari kažemo kako nisu dovoljno dobre ili im nešto nedostaje, baš kao što I za neke ljude, u susretu s njima velimo kako nam nisu do kraja “po guštu”. Riječ je o tome da ne odgovaraju idealnoj slici koju nosimo u sebi. Ova potraga za idealnim samo pokazuje kako je čovjek stvoren da bi podizao ljestvicu vrijednosti sebi, kako bi svoju dušu oplemenio nečim što ga podiže uvism što ga čini radosnim I u konačnici ga usrećuje.

Potraga za idealnim odgovara zapravo potrazi za Bogom, I svaki čovjek na jedan svoj način tu žudnju za svojim Bogom iskazuje svojim životom. Svima je zajedničko da tu žudnju za Bogom vidimo kao žudnju za srećom. Ovu potragu za Bogom najljepše opisuje sveti Augustin u svojim Ispovijestima, u kojima donosi svoj put prema Bogu, koji se začinje željom za srećom ili potragom za srećom preko ovozemaljskog, sve dok se ne shvati kako je jedina sreća u Bogu: “Pa ipak, želi te hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći Tebe, jer si nas za sebe stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi1.

PROBLEM ŽUDNJE ZA BOGOM

Potraga za tom radosti- srećom (Bogom) ni danas ne prestaje u ljudi, ali kako je svijet učinio da čovjek danas ima mnoštvo stvari koje ga privlače, sve teže se odlučuje za Boga. Sve ono što privlači čovjeka na zemlji, sve više ga odvlači od Boga. Temeljni problem u ovoj potrazi možemo svesti na krivo postavljeno pitanje. Umjesto da se pitamo “što me usrećuje u životu?”, valja nam se upitati “tko me usrećuje?”, s kim se osjećam sretno? Sreća se može naći samo u susretu s drugom osobom, pa velimo kako je ona uvijek plod jedne ljubavi, a ljubav postoji samo gdje su osobe.

Na žalost, danas mnogi postavljaju stvari tako da govore “što će me usrećiti?” Ovako svoju potragu za idealnim, usmjeravaju, ne prema osobama, već prema stvarim, prema materijalnom svijetu. Kada se to dogodi, oni su poput pšenice koja polegne pod udarima vjetra, koja se slomi pod naletom kiše, nakon čega je jako teško i beskorisno išta požeti. Ljudi u svim vremenima su radili isto: sebe usmjeravali krivim idealima. Nosile su ih stvari koje bi im donijele trenutačnu radost, ali nisu dozvoljavale da se duša oplemeni, da se raduje trajno u sreći. Takvi su ljudi kojima pogled na svijet otkriva kako gledaju samo na zemaljsko. Grčki jezik za zemlju koristi riječ pagos, koja je označavala hrid, klisuru, brežuljak2. Kada ovo dovedete u kontekst štovanja bogova, shvatite kako su I Grci bili podijeljeni u potrazi za idelanim. Svi su gledali u isti svijet, ali su ideal tražili na različite načine. Neki su bogove I božanstva našli u zemaljskim potrebama, dok su drugi gledali u vis, u ono što zemlju nadilazi. Oni koji su u zemaljskim stvarima nalazili sreću bili su prezreni od Grka koji su imali visoke ideale, i takve su nazivali paganima- onima koji žive od zemlje. Rimljani, koji su štovali mnoštvo bogova zemlje, preuzeli su to uglavnom od Grka, pa i latinska riječ pagus označava manju jedinicu zemljišta3. Oni koji su ideal života nalazili u stvarima zemlje, u zemaljskim potrebama dobili su naziv pogani. To se još odnosilo na ljude sa sela, ali i sirove ili neobrađene, nedorečene karaktere4.

ŽETVA JE VELIKA

One koji teže idealnom, koji ispunjenje sebe vide u potrazi za srećom koja nadilazi ovaj materijalan svijet, oni su poput pšenice koja dozrijeva I diže se uvis. U razmišljanju o pšenici valja se sjetiti kako je pšenica koja se ne požanje beskorisna. Stoga, zrenje ove pšenice vezano je uz korisnost koja se ispunja jedino žetvom. Žito ima smisla samo ako se žanje– ako ostane i raspe svoj plod, takav se plod na njivi prije ili kasnije uguši u korovu koji će žitno polje brzo preuzeti ili će ptice sve pozobati. Možemo to I drugačije kazati: ukoliko nema žetve, sve preuzme zemlja- sve postane zemaljsko- sve propadne- sve postane pogano! To vam danas pokazuju mnogi “kršćani” koji uopće ne razmišljaju o Bogu- zanima ih samo ono zemaljsko- pogani su i služe se sredstvima koja ih opoganjuju. Njih zanimaju krivi ideali: ambicije, poslovi, novac, bogatstvo, ugled, čast,…

Žetva je velika, a radnika malo- ne možemo ovo govoriti bez velike tuge. Jer premda ne nedostaje onih koji slušaju Radosnu vijest, nedostaje onih koji je naviještaju5. Čini se kako u vrijeme Grgura Velikog nije bilo drugačije nego danas. Svijet se razvija, materijalno se mijenja, duhovno poprima drugačija obličja, ali grijesi svijeta uvijek ostaju prisutni među kršćanima. Krivi su ideali I danas prisutni, I to ne u sporadičnom obliku I među kršćanim. Ove riječi Grgura Velikog podsjećaju kako su zapravo svi kršćani ne samo žito, nego I radnici u polju koji će žeti u svoje vrijeme. Kršćanin bi trebao imati svijest o tome kako je apostol, kako se i na svakog od nas odnose ove Isusove riječi o nedostatku radnika na Božjoj njivi. Svi oni koji danas izbliza žele slijediti Krista- poslani su u žetvu. Oni su također radnici na njivi Gospodnjoj koji druge trebaju požeti svojom ljudskošću, koji ne bi smjeli dopustiti da “pšenica polegne na zemlju”, da ljudi ne vide dalje od materijalnog i zemaljskog. Kršćanin bi svojim životom trebao jasno pokazati kako ima smisla živjeti visoke ideale, gledati u nebom i dati dovoljno razloga drugima da i sami pogled opdignu u vis.

Kako raditi na ovoj Božjoj njivi? Prije svega valja nam se vezati uz Boga, tražiti prave vrijednosti u životu koje nas izdižu nad materijalnim potrebama. Tražiti ideal koji usrećuje trajno kako u ljudima, tako I u svemu što radimo. To ne znači biti sitničav ili netko tko će drugima sjediti na glavi jer nisu idealni. Početna točka ovog traženja Boga počinje sa jednom jednostavnom stvari: prijateljstvom! “Jedan kršćanin će biti apostol u mjeri u kojoj je prijatelj Božji, i ukoliko to prijateljstvo živi s onima koje susreće svakoga dana. U svijetu u kojem nepovjerenje i nasilje, čini se, uzimaju sve više maha, naša prva zadaća mora biti žarka ljubav prema svima i u svim okolnostima. Kad oni s kojima dolazimo u doticaj- koliko god bili daleko od Boga- vide našu ljubav prema njima, da smo spremni pružiti im uslugu, žrtvovati se za dobro i onih koje ne poznajemo, da ne gajimo ogorčenost u srcu, da nismo mrzovoljni i da nikad ne govorimo loše o drugima, da smo uvijek spremni na suradnju,…, mislit će da smo mi kršćani, drugačiji jer na poseban način slijedimo Nekoga- Krista. Ovo ne znači da nikada nemamo razmimoilaženja s drugima, već da smo i u takvim situacijama blagi, ne sumnjajući u dobre namjere drugih ljudi; da ne napadamo druge, premda se naša razmišljanja veoma razlikuju. Kad nikoga ne isključujemo iz našeg apostolata i pomaganja, tada svjedočimo za Krista6. Tada i mi žanjemo duše pridobivajući ih za Krista.

____________________

1Sveti Augustin, Ispovijesti, 1

2πάγος, ό, (PAGOS) 1) klisura, hrid, brežuljak, “Αρειος π.pqm) što ν. 2) (i u plur.) led, mraz

3Pāgus, mala jedinica zemljišta u seoskom okrugu

4paganus, znači seljačica , rustikalna, civilna, a sama dolazi od pag koja se odnosila na nešto sirovo ineobrađeno. Bio je to ponižavajući latinski pojam, koji izvorno nije imao vjerski značaj.

5Sveti Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, 17,3

6F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-156

Scroll to Top