Dodir

Ponedjeljak, 04. srpnja 2022.

Mt 9, 18-26

U ono vrijeme: Dok je Isus govorio, gle, pristupi neki glavar, pokloni mu se do zemlje l reče: »Kći mi, evo, umrije, ali dođi, stavi ruku na nju, i oživjet će.« Isus usta te pođe s učenicima za njim. I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.« A Isus se okrenu i vidjevši je reče: »Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.« I žena bî spašena od toga časa. I uđe Isus u kuću glavarovu. Ugleda svirače i bučno mnoštvo pa reče: »Odstupite! Djevojka nije umrla, nego spava.« Oni mu se podsmjehivahu. A kad je svijet bio izbačen, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena. I razglasi se to po svem onom kraju.

DODIR KAO IZRAZ ŽELJE ZA BLIZINOM

Oboje ljudi iz evanđelja, i glavar i bolesna žena žele Isusov dodir. Misle kako će dodir njegove ruke ozdravit, oživjeti. To sve skupa podsjeća na onu Michelangelovu sliku Stvaranja u kojoj Bog dodirom prsta stvara čovjeka. Prsti Boga i čovjeka se dodiruju i dodatno žele nadoznačiti kako čovjek živi od Božjeg dodira. Dodirnuti nekoga znači zapravo biti toj osobi jako blizu. Čovjek zapravo živi od Božje blizine i od te će blizine živjeti u nebu. Na jednom drugom mjestu, jedan poganin, rimski satnik, pokazao je što je vjera: nije se zanimao za dodir, nije tražio ništa tjelesnoga poput ovih ljudi. Glavar i bolesna žene ne shvaćaju ono što rimski satnik shvaća- za Boga ne postoji udaljenost- on je uvijek blizu onima koji ga žele. Ipak, ne bi bilo u redu kazati kako je slaba njihova vjera. Uostalom i sam Isus veli ženi: „vjera te tvoja spasila”. Ono što je za satnika bila riječ Isusova, za ovo dvoje ljudi bio je dodir. O ovom događaju sveti Ambrozije govori: “Diskretno je dotaknula obrub njegovih haljina, prišla je s vjerom, povjerovala I znala da je ozdravila…1.

Dodir pokazuje želju ili potrebu za nečijom blizinom. Drugim riječima, premda nisu shvaćali vlast Isusa Krista na način rimskog satnika, ovo dvoje ljudi su željele istu stvar. Tom “željom za blizinom” pokazali su svoju vjeru. Vjerovali su na drugačiji način od satnika i to su pokazivali na drugačiji način. Naime, taj dodir sličan je dodirima onih žena koje često mole kružeći oko kipa naše Gospe ili nekog drugog sveca. Zašto te žene dodiruju kipove? One ne vjeruju u kipiće, to bi bilo krivo shvaćanje njihove vjere. Oni vjeruju u istoga Boga, ali dodirivanjem žele pokazati privrženost, želju za blizinom. Žele biti blizu Gospe ili sveca, jer onaj koji Vam je jako blizu- taj Vas dobro razumije, taj bolje shvaća Vaše potrebe. Stoga se ta privrženost često puta, na spontan način pokazuje dodirima kipova. Osim toga, taj dodir predstavlja jedan ulazak u duhovnu blizinu.

S druge strane, postavlja se pitanje: je li taj dodir bio nužan da Gospodin napravi čudo? Naravno da NIJE- dodir nije bio nužan, I to je dobro shvaćao rimski satnik kada je posredovao za svoga slugu. Ipak, ovo što traže ovo dvoje židova danas, ne pokazuje slabu vjeru, već njihov način na koji doživljavaju Boga- oni traže njegovu fizičku blizinu. Ta fizička blizina zapravo je ono što odgovara percepciji života tih ljudi. Ne bi bilo u redu kazati kako je vjera ove žene slaba. Ona postupa kao svaki čovjek koji traži blizinu osobe, koja traži dodir, pogled. Čovjek je biće koje najprije osjetilima dohvaća svijet oko sebe, i temeljem dobivene slike prosuđuje stvari, traži dublji smisao u toj stvarnosti. Na taj način ne mogu svi shvatiti kako je Bog Stvoritelj i kako je Bog prisutan u našim životima. Neki dalje od materijalne stvarnosti koja se vidi, čuje, kuša, jednostavno ne mogu dalje, a htjeli bi. Stoga i traže nešto materijalnoga da ih podsjeti na blizinu onog kojeg traže svojim bićem. Puno ljudi pokušava sebi stvoriti jedna doživljaj Boga u sebi, ali nisu u stanju. Stoga, preko materijalne stvarnosti nastoje sebi pronaći podsjetnike na Boga, na svece,… Tako nastaju svete sličice ili kipovi koji pomažu (razboritu vjerniku) da razmišlja o Bogu, da moli upravljajući svoje misli njemu.

MOŽEMO LI MI DODIRNUTI ISUSA DANAS?

Možemo li i mi dodirnuti Isusa danas? Dakako da možemo. Stavimo li se u kožu ove žene, shvati ćemo kako je Krist dao nama svoju crkvu upravo zato da ga poput ove žene možemo dodirivati u njoj. U crkvi na vidljiv način pristupamo kristu. rekao bih kako su sakramenti, u kojima dodirujemo Krista, poput hoda ove žene prema Kristu. Ona je najprije išla polako, tiho se približavala s puno vjere, sve dok ga nije dotakla. Na tom putu približavanja njnezina je vjera rasla i nije malaksala. „Naš je Gospodin ustanovio da se duboka veza s njim ostvaruje preko ovih vidljivih znakova otajstvenog života njegove Crkve. U sakramentima se susrećemo s Kristom12. Kada primamo krštenje, nas polijevaju vodom. Voda je znak koji nas podsjeća na novi život koji se iz nas rađa, ali voda njie Krist. Stoga je tu da nas podsjeti na Krista. U tom sakramentu primamo Boga u sebe, ali ga ne možemo kušati osjetilima- samo možemo vjerovati i rasti u vjeri ako taj svoj sakramentalni hod prema Kristu nastavimo. Poslije u svetoj potvrdi, nas mažu uljem i dahću ponad nas. Ni ta dva znaka nisu Krist, ali nas podsjećaju kako se moramo utvrditi u vjeri, sazrijeti u njoj. I dalje ne dodirujemo Krista, već polako poput žene s puno vjere hodamo put Njega. U svetoj ispovijedi opet ništa osjetilima ne kušamo, ali nas sve u tom sakramentu podsjeća na milost Boga Oca koju izlijeva na nas.

Tako napunjeni milošću Božjom I očišeni od grijeha hodimo naprijed I dolazimo do svete pričesti. Sada možemo dodirivati Isusa. Možemo dotaknuti ustima njegovo sveto Tijelo. Sada smo poput žene koja krvari iz evanđelja, stigli do Isusa i dotičemo ga. Ipak, pitanje je kako ga dotičemo: poput ljudi iz mnoštva ili poput žene koja krvari? Ako je dodirujemo poput žene koja krvari, onda znači da I mi u sebi “krvarimo” zbog svojih grijeha i imamo veliku želju da nas Gospodin izliječi. U protivnom, može nam se dogoditi da Isusa dotičemo stalno u pričesti i da se ništa ne događa s nama. Sveti Ćiril Aleksandrijski ovu je razliku opisao preko Duha Svetoga koji je dijeli svima na jednak način, ali ne mogu imati svi jednake učinke što ovisi o tome “kako dodirujemo Isusa”: “Očisti svoju posudu da primiš obilatiju milost; otpust naime grijeha jednako se svima dijeli, a zajedništvo Duha Svetoga daje se prema mjeri svakog pojedinca. Ako se malo trudiš, malo ćeš i primiti, a ako se mnogo založiš, velika će biti nagrada, Samo sebi trčiš, svoju korist gledaj13.

DUHOVNI DODIR U SVAKODNEVICI

Drugim riječima, rastemo li u vjeri, a to je moguće samo ako mijenjamo svoj život trudeći se oko svoga ponašanja, možemo očekivati da će ono što je Bog u nas ulio biti korisno za nas. Iz Isusa je izašla snaga: “(30) Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?14 Ona je bila na raspolaganju svima koji su ga dodirivali, ali je bila djelotvorna samo u ženi. Koja je razlika? Razlika je u vjeri žene i njezinu stavu. Kako je moguće da ta ista sila ne djeluje u nama ako se stalno pričešćujemo? Moguće je ako to činimo bez vjere i bez potrebne odlučnosti da mijenjamo stvari u svom životu čisteći se u vjeri i moralu, upravljajući u svemu svoj život prema Bogu. Pokušajte diskretno dodirivati Isusa poput ove žene. Ona nije dijelila oduševljenje mnoštva Isusovim prisustvom. Bila je sretna s time, ali je sa svoje strane nastojala Mu prići ne radi oduševljenja već radi učinka. Vjera ju je tjerala Isusu; ne senzacija. Imati vjere znači vjerovati u ono što nije očito. I kako god su Isusovi suvremenici često bili skeptični spram Isusa kojeg su poznavali kao obična čovjeka iz Nazareta, tako su danas mnogi skeptični i ravnodušni spram sakramenata i svega što donosi Crkva.

Sveti Ciprijan veli kako „ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za majku15. Ovo je shvatljivo iz pozicije osobe koji mogu primiti sve sakramente, ali kako to primjeniti na nekoga tko ne može primiti sve. Zar takvima Crkva nije mati? Nipošto! Za shvatiti to treba se vratiti na dodir. U sakramentima nalazimo tjelesan dodir samo u sakramentu svete pričesti: tamo naime primamo Tijelo Kristovo. Tu se u punini ostvaruje ono što je proživjela i ova žena. Što je onda sa ostalim sakramentima? U drugim sakrametnima imamo vidljive znakove nevidljive prisutnosti božje. U euharistiji imamo živoga Boga, ali u ostalim sakramentima imamo znakove nevidljive prisutnosti. To znači da primivši sakrament uvijek dodirujemo Isusa- nekada na vidljiv, nekada na nevidljiv način. Možemo govoriti o duhovnom dodiru. O dodiru koji je nevidljiv, ali je dodir. Možda je ovo i iskreniji dodir, jer dodirujemo Isusa samo svojom dušom i svim onim što je u njoj. Kada naime, primamo pričest- to svi vide, ali to ništa ne govori o našoj iskrenoj želji da živimo vjeru i dotaknemo Isusa.

Kada nas nitko ne vidi, onda se za taj dodir duše čovjek mora pripraviti i biti potpuno iskren spram Boga. Jer upravo ono što nijedan čovjek ne vidi- vidi Bog. Taj se dodir duše postiže životom u kojem ponašanjem pokazujemo kako smo Božji, kako smo kršćani. To ponašanje nije nametljivo, već na jedan suptilan način pokazujemo svoju vjeru. Činimo to tako da nikoga ne povrijedimo, da nikome ne namećemo svoje stavove, već svakoga brižnom ljubavi navodimo na dobro i svakome dobro radimo i želimo. Kada tako postupate, puno, puno puta dodirujete Boga u svojoj svakodnevici. I Boga ne možete prevariti kao što možete ljude. Taj je dodir jednako učinkovit jer, kao i kod sakramenata djelotvoran je po sebi, a ne zbog čovjeka. Pa kada se u čovjeku stvore ispravne pretpostavke, taj dodir djeluje. To je zapravo ono što nazivamo milost, ljubav, a u evanđelju se naziva silom: „(30) Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila16.

SAKRAMENTI KAO VRHUNAC ŽIVLJENJA SVAKODNEVICE

Boga mi ne možemo „upakirati” samo u sakramente. Sakrametni bi trebali biti vrhunac našeg života, jedna nagrada za ispravan i dobar život u svakodnevici. U tom smislu, ta svakodnevica može biti ispunjena čestim susretom s Kristom, čestim dodirivanjem u duši, čestim stavljanjem u božju prisutnost. Kada tako čovjek živi, onda je pričest stvarna nagrada, izljev velike milosti. Na žalost, mi često obrćemo stvari. Ne želimo živjeti kako treba, a onda trčimo na pričest. Primamo li doista nagradu, ili se pričešćujemo iz krivih razloga? Za primiti nagradu potrebno je puno toga napraviti sa sobom. Ovu nagradu ne možemo zaslužiti, ali možemo se truditi, i to tako da s božjom pomoći ipak pokažemo želju i volju za Bogom. Nagrada će i dalje biti nezaslužena, jer nitko od nas nije toliko čist i ispravan da bi mogao kazati imam pravo primiti Boga u sebe! Upravo to što je nezaslužena, shvatit će se kao velika milost, milosrđe iskazano od Boga.

Milosrđe ne treba iskorištavati. Najgora stvar koji čovjek može napraviti sebi i drugome jest izigrati i iskoristiti nečiju ljubav. Kada nam se Bog daruje u sakramentima, onda to darivanje nije ništa drugo doli jedan čin ljubavi Boga. Ne bismo trebali iskorištavati tu Ljubav. Često se pričešćujemo računajući kako će nam ta Ljubav Božja učiniti u nama ono što sami ne želimo. Primjerice, znamo kada imamo neki problem, jasno nam je kako to trebamo riješiti, posve smo sigurni da to nije kršćanski, ali u dubini duše i dalje prijanjamo uz taj problem i grijeh koji stoji iza njega. Izvana govorimo kako bismo se toga riješili, ali u nama nema iskrene želje za rješavanjem tog problema!

Kada nedostaje ta želja, čovjek se treba malo zaustaviti i preispitati: smijem li tako na pričest? Je li u redu da se neiskreno pričešćujem? Zasigurno će se, kao argument ZA, javiti priča o milosrđu Božjem koje sve pokriva. U redu, to je točno. Ipak, je li u redu da ja iskorištavam to milosrđe, ako stvarno ne želim promjenu u duši? Ne vrijeđam li time Boga? Bog oprašta čak i takve stvari, ali kako je Bog Ljubav, onda traži ono što je dobro za nas čak i kada se pričešćujemo. To znači da radimo li to neiskreno, nepripravljeno, sa grijehom u sebi, bez želje da se promijenimo, upitna je učinkovitost sakramentalne milosti. Ona jest djelotvorna po sebi, ali ne djeluje tamo gdje joj se zalupe vrata pred nosom. Kao Bog toliko voli čovjeka da poštuje njegovu slobodu, tako ni milost ne djeluje tamo gdje čovjek ne pokazuje želju za njom! Jedno od pitanja koje bi želio da sebi postavljamo svaki dan jest mogu li Isusa dodirnuti? On to želi- želi da mi dodirujemo Njega i On nas. Problem je u našoj vjeri koja otvara ili zatvara vrata naše duše Bogu. Zatvara ih Bogu svaki put kada ih otvori grijehu ili nečemu što nas od Boga odvlači. Zato nastojte oko svoga života kako bi vrata vašeg srca bila uvijek otvorena za Isusov dodir.

PRILJUBITI SE, SLJUBITI SE

Ova želja za dodirom, u kontekstu vjere zapravo jest slika mističnog saveza s Bogom. Dodir rekosmo ima cilj zbližavanja, približavanja, priljubljivanja. Na hebrejskom jeziku, priljubiti se kaže devkut. To je riječ kojoj je korijen devek koju prevodimo sa: priljubiti se, prilijepiti se, spojiti se, biti nerazdvojan. Tako dodir preko priljubljenosti odražava povezanost između dvoje koja je takva da ih nije moguće razdvojiti osim velikom silom. Istovremeno, za priljubiti se nekome morate se odvojiti od nečeg ili od nekog, rezervirati vrijeme za onoga kojem se želite priljubiti, odvojiti sebe od svojih obveza na način da drugi ne pate zbog toga i posvetiti vrijeme Bogu, ostaviti sve po strani. Za priljubljivanje je potrebno učiti se ljubiti Boga, ostavljajući sve drugo. Suprotno od toga je odvajati vrijeme sve samo ne za Boga, jer u ovakvom vremenu, odgaja nas sve samo ne Bog. Odgaja nas ono za što rezerviramo vrijeme, a sve se manje rezervira vrijeme za Boga.

Danas se ovoj rezerviranosti vremena učimo preko medija pa mnoštvo ljudi ima vremena za opuštanje na razne načine pred ekranima, ali teško pronalazi vrijeme za molitvu, za misu, za ispovijed. Jasno kako ne treba ni u čemu pretjerivati pa tako ni u pobožnostima. Ipak treba imati zdravu mjeru rezerviranosti vremena za Boga. Kao razlog ovoj potrebi da se rezervira vrijeme za Boga, da mu se priljubimo navest ćemo jednu američku studiju s početka ovog stoljeća kada je napravljeno istraživanje kako bi se pronašao razlog velikom broju rastavljenih brakova. Kao glavni razlog za to napao se preljub. Ipak, to je bio samo vidljivi razlog tolikih razvoda, jer glavni je razlog ležao je u mentalitetu Jude koji je bio poslovan čovjek kada bismo ga uspoređivali s apostolima po kriterijim današnjeg vremena. Juda je sve gledao tako da ništa ne propadne, ljutio se na Mariju kada je mirisnim uljem pomazala noge Isusu, mislio je da se to može dati siromasima, ali je izgubio nadnaravn pogled na život.

Mentalitet današnjeg čovjeka tjera ga da radi, da rezervira svoj život za posao, da što više vremena provodi na poslu, da sve gleda mjerljivošću, da sve vidi preko koristi. Tako su i razvedeni ljudi u SAD-u izgubili zapravo svoje zajedničko vrijeme: malo su vremena imali rezerviranoga jedno za drugo i uskoro je ljubav uvenula. Istovremeno su puno više vremena provodili na poslu s nekim kolegom ili kolegicom, zbližili se do mjere u kojoj se pokazivalo razumijevanje koje je nerijetko dovodilo do preljuba. Nije dakle problem bio nemoral ljudi, već krivi način života.

ISUSOV DODIR

Vrijeme nije novac. Ono je iznad novca kada se rezervira za ljubav, pa kada se rezervira za Boga i za ljubav ono dobiva jednu nadnaravnu nijansu koja čovjeka oblikuje preko odnosa s onim za koje vrijeme rezerviramo. Za priljubiti se nekome najprije treba rezervirati svoje vrijeme za njega, treba mu se približiti. Za približiti se Bogu nužno je malo staviti sa strane sve. Kada se nekome priljubite, nužno ga dodirnete. Danas dodir postaje sve veća opasnost, umjesto da bude izvorom zbližavanja u ljubavi postaje izvorom požude.

Dodir je izraz bliskosti. Nisam sklon dodirivati svakoga niti dopuštati svakome da me dodiruje, jer moja osobnost ima svoje granice koje ne dopuštaju svakome prelazak u prostor moje intime. Mnogi danas ljudi osjećaju napuštenost, jer su svoje vrijeme rezervirali za krive stvari ili krive ljude. Čeznu za nježnim dodirom, a zapravo čeznu za ljubavlju. Ljubav sama po sebi nije ništa drugo nego jedan duhovni dodir: situacija u kojoj te dira, u kojoj te dodiruje nečiji život. Možda te ne treba uopće dodirivati tjelesno, ali svejedno na sebi osjećaš nekoga. Jedna od najvažnijih stvari za duhovni život kršćanina jest osjećaj potresenosti koja nastaje sa solidariziranjem s Gospodinovom mukom. To je potresenost koja nas ima dovesti do suza, koja je izraz zbližavanja, priljubljuvanja Gospodinu. To je situacija u kojoj nas Bog dodiruje svojom ljubavlju.

Dodir naime, ne treba nužno biti tjelesan, dirnuta može biti duša, može biti duboko dirnuta nečijim riječimar, nečijom ljubavlju. Isusov dodir liječi; žena koja je bolovala dvanaest godina od krvarenja; Jairova kći koja je imala dvanaest godina- obje su ozdravile dodirom Isusovim. Smisao dodira jest osjetiti Božju nježnost na sebi, osjetiti da si voljen od Boga. Ta nježnost će biti dovoljna da se više ne bojiš kako ćeš biti ranjen, jer znaš da te čeka Bog negdje sa svojim dodirom koji liječi. Sve ima za cilj tako me približiti Bogu da više mislim na njega nego na sebe, da On bude moja prva i posljednja misao u danu, da mi bude sve, da čeznem za njegovom prisutnošću. Prisutnost je ono što čovjeku daje sigurnost i mir. Nečija prisutnost razbija moje samoće, dovodi me da mogu sebe komunicirati drugome, da sebe, svoje misli, svoje biće, svoja dobra mogu dari drugome i od drugoga isto primiti, da volim i da budem voljem. I to je cilj svega: biti zaljubljen u Boga i osjetiti na sebi njegov život, njegovu ljubav. A kada se zaljubite, ništa vas drugo ne zanima nego samo biti blizu, priljubljen, u prisutnosti osobe koju volite. Sve drugo je smiješno i nepotrebno. Kada je Bog u pitanju, ona takvo stanje zovemo Raj.

___________________

1Sveti Ambrozoije, Izlaganje o Lukinu evanđelju 6,56

2Mt 8,3

3Mt 9,20

4Mt 14,36

5Mt 20,34

6Mk 3, 9-10

7Mk 7,32-33

8Mk 8,22-23

9Lk 5,13

10Lk 14,4

11Benedikt XVI, Homilija, 11-01-2009

12F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-86

13Sveti Ćiril Aleksandrijski, Iz Kateheza

14Mk 6,30

15Sveti Ciprijan, O jedinstvu, 6,8

16Mt 6,30

Scroll to Top