Dva Josipa

Srijeda, 06. srpnja 2022.

Mt 10, 1-7

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’«

ZADOBITI KRALJEVSTVO NEBESKO KAO CILJ

Čitamo kako je Gospodin danas pozvao apostole i dao “vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Ipak, ta vlast nije bila cilj, već sredstvo njihova apsotolata. Cilj se pronalazi u zadnjoj rečenici evanđelja: “Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’”. Drugim riječima, sve ono što je Isus dao apostolima, zapravo je trebalo služiti tome da se duše dovedu k Bogu, da se uspostalja vlast Boga u svakoj duši- da svi budu dio kraljevstva nebeskog. Kako kraljevstvo nebesko podrazumijeva isključivo vlast Boga, onda je bilo potrebno da se dvanaestoricu ovlasti u borbi protiv Božjih protivnika. Zato im je dana vlast nad dusima, bolestima,… Vlast donosi moć, moć snagu da se nešto učini- promijeni. Onaj koji ima Kristove ovlasti, taj ima i snagu i moć da nešto učini u duši koja od Boga odmiče ili je pod vlašću đavla.

Unatoč tome što je ovo jedna senzacionalna stvar, to činjenje čuda nije cilj apostolskog djelovanja. Naime, čuda je činio i mag Šimun koji je za novce htio kupiti ovu vlast koju su apostoli dobili od Isusa. Od tuda dolazi i ime onoj pojavi po kojoj se svete stvari prodaju za novac ili se pronalazi čak i legalan način da se za novac nekoga privede sakramentima ili svetim činima. Ta se pojava zove simonija, po Šimunu- Simonu, čovjeku koji je mislio kako novcima može kupiti sve. Takvih je danas dosta. Puno je onih koji misle kako novcima mogu kupiti pristup Bogu. Varaju se, jer obično iza takvih ljudi stoji jedan nezdrav stav koji čovjeka vodi u oholost. Najprije daje novac, i ništa ne traži za to, poslije toga malo o tome priča, hvali se, polako daje do znanja drugima da je on malo bolji od njih, i na kraju dolazi do situacije u kojoj on u ime darovanog novca traži od Crkve nešto posebno za sebe. Ovo možda ne možemo nazvati simonijom, ali uzrok u duši koji pokreće ovakvu osobu, isti je kao i kod Šimuna maga- vlastita korist, makar se ona očitovala samo dobrim mišljenjem koje će drugi stvoriti o meni.

Mi moramo razmišljati poput apostola. Ne se povoditi za čudnim stvarima, već gledati u cilj: širenje kraljevstva nebeskog. Taj cilj je Bog postavio pred apostole; taj cilj je i ispred nas. Ako se štogod ne podudara s tim, valja od toga odmah odustati. Kaže sveti Josemaria Escriva:“Ako se štogod ne podudara s duhom Božjim, odmah to ostavi. Misli na Apostole: bili su bezvrijedni, ali su u Gospodinovo ime čudesa činili. Samo je Juda, a možda je i ono činio čudesa, izgubio put jer se dragovoljno udaljio od Krista, a nije, svom silinom i hrabrošću, srezao ono što se nije slagalo s duhom Božjim1. Drugim riječima, čak i ako se po tebi događaju najveća čuda, a to kasnije ne daje ploda u životu ljudi, odustani od svega jer nisi na dobru putu. Kada se događa čudo od Boga, onda se to događa da u duši zavlada Kristova vlast; da zavlada kraljevstvo nebesko. Pa ako nakon čuda, u životu ostaje nered koji je i postojao, treba se zapitati o tome što ili tko je uzrok takvu čudu. Mnogi tako krenu tim putevima senzacija, ali privatno ne pomaknu svoj život ni jedan milimetar. Jedni počnu moliti Boga, ali nastave psovati; drugi počnu češće ići u crkvu, ali nastave i dalje stvarati razdore sa susjedima; treći pak se posve “predaju Bogu”, ali od svoga predanja nisu u stanju ni kuću pošteno očistiti ili na poslu “zabušavaju” ne izvršavajući svoje obaveze. U tim dušama ne vlada kraljevstvo nebesko.

IZGUBITI SEBE ZA VRŠITI VOLJU BOŽJU: Josip Egipatski

Želimo li postati dijelom tog kraljevstva, moramo sami od sebe nešto dati: moramo izgubiti svoj teritorij. Drugim riječima, moramo zaboraviti na svoje ideje o životu i prihvatiti zakone kraljevstva nebeskoga. U njemu nema mjesta bijesovima, spletkama, krađama, laganjima, prostotama,…. Tko tako nastavlja živjeti, u njemu ne vlada kraljevstvo. Potrebno je učiniti jedan dodatni napor sa sobom- ne kako bismo mi uživali u svojoj savršenosti, već kako bi nas u našem postupanju vodili zakoni kraljevstva: ljubi Boga, ljubi bližnjega. Kada neka zemlja postane dio jedne veće političke cjeline, onda se ta zemlja prilagođava tako što usklađuje svoje zakone sa onom cjelinom u koju ulazi. Tako i mi moramo usklađivati svoj život sa zakonima Kristove ljubavi.

Kada čovjek počne ulagati napor da promijeni sebe usklađujući svoj život s Kristom, onda se na njemu redovito ispunja da “Gospodin svojim miljenicima I u snu daje”. Josip, sin Jakovljev, lik je iz Starog Zavjeta kojeg često uzimamo kao sliku Krista koji je patio (braća su ga bacila u bunar s namjerom da ga ubiju) i koji je spasio narod svoj od sigurne smrti (od gladi u ovom slučaju). Josip Egipatski izgubio je sve- Bog ga je na neki način razbaštinio, tako da mu ništa, pa ni naklonost njegova rođena oca nije mogla postati zaprekom da se na Josipu ispuni volja Božja. Unatoč svim tegobama na koje je nailazio, od ropstva do zatočeništva, ovaj je Josip našao, Božjom providnošću, naklonost u očima faraona. Tako ga je Bog izdigao iznad sviju u posve neprijateljskom okružju. Njegova nevolja, njegov gubitak sebe u ropstvu, na kraju su postala znakom spasenja za vlastitu obitelj. Josip je tako anticipirao položaj Nazaretske obitelji koja je, da bi se spasila, morala pobježi u Egipat. S druge strane, Josip Egipatski, slika je svetoga Josipa koji se očinskom ljubalvju skrbio za Mariju i Isusa.

DVA JOSIPA

Osim što imaju isto ime, obojici je povjereno puno na skrb. Josipu u Egiptu povjeren je život brojnih naroda koje je nahranio- u tom je smislu ponovo sličan Kristu koji hrani i nas svojim tijelom. Sveti Josip je primio Svetu Obitelj na svoju skrb i bioje hraniteljem djeteta Isusa. Oboje su završili u Egiptu, te oboje imaju veze sas snovima: Josipu u Egiptu dano je razumije i tumači snove drugima, dok je sveti Josip u snu primao poticaje za svoje djelovanje. Uistinu, Gospodin svojim miljenicima i u snu daje!

Za oba Josipa nije bila važna čast I vlast- oni znaju kako su od Boga primili sve, pa danas mogu imati sve, a sutra već ništa. Upravo to pokazuje njihovu temeljnu osobinu poniznost i skromnost. Obojica su bili ljudi velike molitve i kada kažemo da im Bog i u “snu daje”, onda mislimo upravo na takve ljude- ljude koje je molitva i ponizan život otvorila djelovanu Boga. Oni su u sebi i u drugima znali pronaći poticaje koji su ih upućivali na ono što Bog želi od njih. Oba su Josipa izgubila sve i to ih nije previše uznemiravalo. Jedino što im je bilo bitno u životu bilo ispuniti ono što Bog od njih traži. Zanimalo ih je samo Kraljevstvo Božje i za to su bili spremni izgubiti sve svoje. Ova dvojica svetaca pokazuju kako se za Boga isplati izgubiti sve i kako u nijednoj životnoj situaciji nije potrebno tražiti ništa za sebe. Jer, traži li čovjek najprije ono što je Božje, što je Božja volja, onda mu Bog i u snu daje.

ČUVAR CRKVE, MOĆAN ZAGOVORNIK

Danas, čitajući od Josipu iz Egipta, čitamo i riječi antifone u misi: “Evo vjernoga i razumnog sluge koga Gospodin nad obitelji svojom”. Upravo te riječi naše misli odnose svetom Josipu kojeg je Bog stavio da mu čuva obitelj. Bog je Josipu povjerio u ruke cijelu Crkvu preko Marije i Isusa. Povjerivši mu Crkvu, povjerio je I nas. Stoga nam je preko svetoga Josipa prokrčen put u nebo. “Preko svetoga Josipa obraćamo se izravno Mariji, a preko Marije izvoru sve svetosti, Isusu Kristu2. „Josip je slika Krista, koji je bio određen za čuvati svoju svetu Crkvu bez mrlje i poroka3. Stoga je sveti Josip moćan zagovornik: onaj kojem je Bog povjerio sebe i svoju svetu majku, sigurno teško može biti odbijen prilikom zagovora. „Želite li predraga djeco, zadobiti ljude za Krista i Crkvu? Za Krista: nijedan čovjek nije bio tako blizu Otkupitelja pa svojim obiteljskim vezama, po svakodnevnim odnosima, po duhovnom skladu i po božanskom životu u milosti, kao što je to bio sveti Josip, iz Davidove loze, koji je također bio i ponizni radnik. Za Crkvu: On je zaštitnik sveopće Crkve4.

Josip zauzima posebno mjesto u Božjoj ljubavi, upravo zbog svoje poniznosti po kojoj je nestao u ovom svijetu i posve se posvetio Isusu i Mariji ne tražeći ništa za sebe. Pa „ako cijela Crkva ostaje dužna Mariji Djevici, jer je po njoj primila Krista, na sličan način se i svetom Josipu, nakon Marije, duguje posebna zahvalnost i čast5. Josip je ideal vjernika, ne samo muža i muškarca koji brani ljepotu i čistoću svoje supruge. On je čovjek duboke molitve kojom krijepi svoje postupke u svakodnevici. Njegov odnos s Isusom, kojeg je odgajao, kojem je utisnuo u dušu ono najbolje što jedan roditelj djetetu može utisnuti od ljudskosti, „bio je zapravo trajno otkrivanje vlastitog poziva6. Možda je nekome nejasno kako se taj poziv ostvario, moguće je da svi detalji poziva nisu ni Josipu bili posve jasni, ali ono što je Josip razumio bilo je ono što je potrebno za zadobiti kraljevstvo nebesko. On je znao napustiti sve svoje radi Boga- slično Josipu iz Egipta.

JOSIPOVA LJUDSKOST

Uz sve svoje probleme na koje nailazio, Josip se nije skandalizirao onim što je Bog tražio od njega. U nevoljama ne bježi, ne okreće leđa Bogu, već vjerno slijedi put na koji ga šalje Bog koji mu u snu daje poticaje na djelovanje. Josip ne preispituje previše, već spremno ustaje i polazi na put. Tako biva i u povratku. Josip pokazuje veliku poslušnost i poniznost u svojem postupanju.

On je zapravo bio jedan običan čovjek po kojem je Bog napravio velike stvari. Znao je živjeti onako kako je Gospodin od njega to tražio, i sve je radio s velikom radošću, jer je znao kome služi. Nije se zamarao sa počastima ili sa ljudskim ambicijama. Njega je zanimao samo Bog. „Po evanđeljima se može shvatiti njegova ljudska veličina. Ni u jednom mometnu on se ne pretvrara u nekog strašljivca ili čovjeka koji uzmiše pred životom. Upravo suprotno, Josip se zna suočiti s problemima, zna pronaći izlaz iz teških situacija, prihvaćajući odgovornost koja spada na njega u tim trenucima7. „Bio je radnik. U evanđeljima se nije sačuvala ni jedna njegova riječ. Naprotiv, opisana su njegova djela: jednostavna, posve uobičajena, koja u sebi nose jedan značaj vezan uz realizaciju Božjeg obećanja ljudima; to su djela puna duboke duhovnosti i jedne zrele jednostavnosti8.

_____________________

1Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 111

2Benedikt XV, Motuproprij bonum sane et salutare, 25. srpnja 1920

3Sveti Izidor Seviljski, Neke alegorije u Pismima, 138

4Pio XII., Abc. 7-IX-l 947

5Sveti Bernardin Sijenski, Govor, 2

6Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 54

7Sveti Josemaria Escrivá de Balaguer, Susret s Kristom, 40

8Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 19-III-1980

Scroll to Top