Mudri kao zmije, bezazleni kao golubovi

Petak, 08. srpnja 2022.

Mt 10, 16-23

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji.«

APOSTOLAT UVIJEK NALAZI KRIŽ NA SVOM PUTU

Gospodin šalje svoje učenike ljudima kako bi naviještali evanđelje. Upozorava ih pri tom na opasnosti koje prijete u apostoaltu. Ljudi će progoniti svakoga tko naviješta evanđelje: “Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima.” No, istodobno ih upozorava da se ne boje, jer ih predaju ne zbog neke posebne krivice, već radi Boga i radi svjedočanstva za njega. Isus ih zapravo poučava kako će postati sredstvom Božjim i na koji će se način Bog njima služiti ako oni to puste. Postati sredstvom Božjim uvijek sa sobom donosi jednu opasnost: opasnost kroz koju je i Isus prolazio-opasnost križa. Križ ili životna nevolja koja nas sustigne na našem apostolatu, zapravo nas sputava u djelovanju, pribija nam ruke i ne daje da ostvarimo svoju volju, nego smo tako onemogućeni u djelovanju da se na nama može ispuniti samo božja volja. U tom smislu kršćanski apostolat djeluje zastrašujuće jer se čini kako od nas čini zarobljenike Božje, ali nije baš tako. Bog naime računa s našom slobodom i nikoga ne obavezuje prihvatiti križ. Bog to želi, ali neće nam nametnuti ništa što mi također ne želimo. A tko je to tko danas ljubi svoj križ? Uglavnom ga svi izbjegavaju.

PRIHVATITI KRIŽ, NE IZBJEGAVATI NEUGODNOSTI

Problem “izbjegavanja križa” vezujemo dijelom uz prirodne strahove ljudi pred nevoljama koje nitko ne želi. S druge strane, postoje ljudi koji ipak prepoznaju križeve, ali ih ne prihvaćaju jer imaju problem sa vjerom: više se naime oslanjanju na sebe nego na Boga. Sve biva dobro sa vjerom dok ne dođu kušnje. Tada nastupe i problemi i čovjek koji prepoznaje križ nerijetko ga odbacuje. Kako dakle učiniti sebe sredstvom Božjim u svakodnevici? Kako postati “apostol u svakodnevici? Prije svega upućeni smo na jedna apostolat prijateljstva koji nas poučava o tome da druge ljude pretječemo u ljubavi, ljubaznosti, dobroti, pomaganju,… Ipak, nekada i to prijateljstvo biva stavljeno na kušnje u kojima se od nas traži žrtva. Ono što je češće izraženo u apostolatu svakodnevice, jest neugodost situacija koje nas snalaze. Za početi apostolat u takvim situacijama najprije situacije moramo prihvatiti takve kakve god one jesu.

To prihvaćanje stanja znak je naše spremnosti i želje da postanemo sredstvo Boga. Upravo u tim neugodnim situacijama mi često bivamo poraženi i poniženi ili doživljavamo neugodnosti. Zašto onda prihvatiti takve situacije? Kada se dovedemo u sitaciju ponižena nemoćnika, zapravo smo sebe doveli do toga da mi sami ništa ne možemo učiniti. I ondje gdje mi iskazujemo slabost radi Boga, Bog iskazuje snagu radi nemoćnika koji mu služi. Bog se tada služi nama; našim riječima, našim jadom, našom slabošću. Želi da sve moje postane njegovo, a da bi se to moglo dogoditi, onda moje treba nestati, da bi na mjesto mojih riječi i djela došle Božje. Zapravo, Bog će upotrijebiti našu ljudskost da ljude s kojima doživljavamo neugodnosti ili one koji postaju svjedocima takvih situacija, preko nas, približi sebi.

KRIŽ OTVARA VRATA NAŠE DUŠE ZA BOGA

Bog djeluje u svijetu po ljudima po Duhu Svetom. Kaže Toma Akvinski kako se “Duh Sveti služi riječima ljudi kao sredstvom. Ali nije čovjek koji usavršava djela, već Bog1. “Njegovo je djelovanje blago i mirotvorno, njegovo je iskustvo ugodno i lijepo, njegov je jaram lagan. On dolazi sa zrakama sjajnim koje obajsavjau našu spoznaju. Dolazi sa dobortom zaštitnika, jer dolazi spasiti, liječiti, poučiti, savjetovati, ojačati, utješiti, razjasniti, i prije svega dolazi u razum onoga koji ga prima, a potom po djelovanju takva čovjeka u razum drugih ljudi. I, kao što onaj koji se nalazi u tmini, izašavši na sunce prima svjetlo tjelesnim očima, te vidi jasno ono što ranije nije vidio, tako na isti način onomu koji je dostojan dara Duha Svetoga duša biva osvijetljena i uzdignuta iznad svoga naravnog shvaćanja stvari, te takav sada shvaća ono što ranije nije razumio2.

Vjerujem kako je nakon ovog teksta jasnije kako Bog djeluje Duhom u čovjeku koji mu prepusti svoj život prihvaćanjem svega i ustrajnim trpljenjem u neugodnostima. Ovo trpljenje u kojima čovjek ustrajava na dobru znak je spremnosti na apostolat koji nadilazi uobičajene načine shvaćanja stvari. Kada čovjek dopusti da se Bog njime posluži, prima dar Duha na jedan suptilan način- u svoj um prije svega i tako Bog čovjeka uvodi polako u ono što mi nazivamo nadnaravan život. Svaki kršćanin bi zapravo trebao biti dionikom takva života. Na žalost, naše je shvaćanje stvari najčešće zemaljsko- više se naime brinemo za svoje nego za Božje stvari, pa se iz straha za sebe i svoje, povlačimo pred situacijama u kojima se kao kršćani trebamo potvrditi, a to su najčešće situacije u kojima nalazimo svoje križeve.

Sveti Toma kaže za ovakav život da je on kao kada “Bog sve dublje i dublje ponire u našu volju3. Što to znači? To znači da će djela koja radimo mi biti onakva kakva bi Bog želio da budu. No da bi ta djela bila takva- Božja, moramo najprije razumjeti stvarnost na Božji- nadnaravan način. Moramo biti u stanju vidjeti dobro tamo gdje ga nitko ne vidi, imati razumijevanja za nečije postupke kada to nitko nema, oprostiti što nitko ne bi,…, raditi sve što nitko ne bi drugi napravio- osim Boga.

Za takvo postupanje potrebno je dublje ponirati u dobro ove naše stvarnosti, a to je moguće samo ako nam Bog u tome pomaže. A Bog pomaže tamo gdje vidi “križonošu”. U ovakvu shvaćanju života- nadnaravnu životu, stvari počinju od čovjekove nutrine. Najprije u sebi moramo stvoriti takvo raspoloženje koje će biti potvrda da moru trpjeti i ustrajati u poniženjima i neugodnostima. Drugim riječima, nadnaravni život začinje se uvijek u meni. U meni se i nastavlja darivanjem Duha Svetoga čijom pomoću počinjem razabirati dobro u stvarnosti na jedna drugačiji način- Kristov. Počinjem vidjeti ne samo ono dobro koje mi se prezentira trenutno, “ispred nosa”, već dobro do kojeg se želi doći, koje je još uvijek daleko od sadašnjeg trenutka. Živjeti ovakav život, ne znači stalno sebe izlagati neugodnostima, ili ih tražiti. To bi bilo posve pogrešno. Ovakav život znači živjeti normalno i mirno svoju svakodnevicu, i ne upuštati se u kojekakve avanture glumeći “sveca”. Na to upućuje i Krist kada upozorava na potrebu mudra ponašanja u životu: “Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” Zmija čuva svoju glavu u opasnosti. Tako i mi, moramo se kloniti svih mogućih situacija u kojima možemo narušiti svoj integritet ili dovesti u opasnost čistoću duše. Izbjegavati grešnu prigodu znači “čuvati svoju glavu”. Ipak, kada nema druge mogućnosti, “glava” se čuva ustrajavanjem na dobru i bezazlenosti goluba, a ne uzvraćanjem u zlu.

U APOSTOLATU OVCA SE OSLANJA NA PASTIRA

Kako preživjeti svoj apostolski rad u ovom svijetu? Zapravo, postoji latentna opasnost da postanemo poput drugih, da izgubimo svoj kršćanski identitet, da postanemo pogani, farizeji,… Kako ostati postojan u vjeri i zadržati se u svijetu kao Božje sredstvo- sredstvo kojim se služi Bog?

Slušamo Isusove riječi upućene apostolima: “Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove.” Ovo je svakako poziv na oprez kada krenu u naviještanje kraljevstva nebeskoga. Valja se naoružati mudrošću kako se ne bi dali prevariti od zla, kako bi “prepoznali vukove prerušene u jaganjce, razlikovali lažne od pravih proroka, ne propustili ni jednu jedinu prigodu da naviještaju evanđelje I čine dobro4. Na prvi pogled, apostoli djeluju bespomoćno pred opasnostima koje ih vrebaju. Kao da ih trebaju stalno izbjegavati. Ipak, nije bitno izbjegavanje nevolja kada se naviješta, jer nevolje nas sustignu prije ili kasnije. Ono što je bitno za apostole, jer da ostanu ovce- da se oni ne prometnu u vukove. Ovce trebaju brigu pastira, pa dokle god su ovce, Pastir će brinuti o njima.

Kaže sveti Ivan Zlatousti “dok smo ovce uvijek pobjeđujemo makar nas sa svih strana opkoljuju vuci, a postanemo li vuci, bit ćemo lišeni pomoći Pastira i pobijeđeni. Jer Krist ne pase vukove nego ovce. Zato Pavlu I govori – dosta ti je moja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje5. Drugim riječnima kazano, ovce na neki svoj način računaju s pastirom- tako je I sa kršćanima koji bi trebali računati s Kristom. Onog časa kada počnu računati samo sa samima sobom- promeću se u vukove koji pristaju uz krivi nauk; koji pristaju uz zlo. Ovca je bezazlena i kada o njoj razmišljamo vidimo u njoj neku bezazlenu dobrotu koja ne može učiniti nikakvo zlo nikome. Vuk je suprotnost toga- on vreba na život ovce. Vuk je onaj koji će rado nekoga uvesti u grijeh ili u zabludu I na takav će način nekome ugroziti život vlastitim postupanjem ili uvođenjem u napast. Vuk sa sobom donosi samo zlo.

Zapravo, ova bezazlenost ovce, ona dobrota koju ona doznačuje, zapravo je slika dobrote Pastira, slika Doborga Pastira. Tako se pastir u svijetu prepoznaje preko ovce, odnosno dobrota pastira prepoznaje se preko dobrote ovce. Dobrota je poveznica- analogija, Pastira i ovce, Isusa i vjernika. Drugim riječima, ako smo Božje sredstvo, onda se mora prepoznati Božje djelovanje po nama, a to je moguće samo preko naših osobina. Jedina prava osobina koja se širi sama od sebe i koja najbolje unosi Boga u nečiji život jest doborta čovjeka. Po doborti vjernika, shvatit ćemo i Božju dobrotu.

MUDRI KAO ZMIJE, BEZAZLENI KAO GOLUBOVI

Kako bi pojačao ovu sliku ovce I vuka, Gospodin dodaje: “Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” Sada imamo nove dvije životinje koje bi trebale produbiti razmišljanje o kršćanskom životu: zmiju I goluba. Kaže nam da budemo mudri kao zmije: zmija stavlja na kocku sve kada je u opasnosti. Zapravo čini sve da glavu sačuva. Stavlja na kocku I svoje tijelo I sav život. Sveti Ivan Zlatousti u svojim Homilijama o Matejevu evanđelju kaže kako je glava zmije zapravo naša vjera: to je glava koju treba sačuvati I zbog nje “stavi na kocku sve: novac, tijelo pa I sam život, samo da bi vjeru sačuvao. Ako nju sačuvaš, pa makar izgubio sve, izobilnije ćeš imati6. Tako, biti mudar kao zmija znači mudro se voditi kroz život izbjegavajući opasnosti, te u slučaju opasnosti staviti sve na kocku kako bi sačuvao glavu- vjeru.

S druge strane imamo goluba koji je bezazlen. Biti bezazlen kao golub znači ne uzvraćati zlim na zlo, ne osvećivati se. Tako se mudri oprez nadopunjuje s bezazlenošću koja nas štiti od zla. Dok mudrost primjećuje opasnosti I poučava kako se odmaknuti od njih, bezazlenost štiti od izravna utjecaja zla, jer onom čovjeku koji je bezazlen, zlo je jedna posve neprirodna stvar. Govorimo o dvije stvari: mudrosti I bezazlenosti bez kojih je kršćanski život nemoguć. Bezazlenost bez mudrosti ne koristi ništa, jer mudrost je ta koja vodi u postupanju bezazlene. Oni koji su bezazleni i ne razmišljaju, ne utječu se mudrosti, jednako stradavaju jer ne promišljaju svoju stvarnost. Bog je čovjeka stvorio kao razumno biće i upravo taj dar inteligencije od nas zahtijeva i njegovo korištenje preko odgoja, promišljanja stvari i odlučivanja. Bezazlenost bez mudrosti može lako postati izvorom grijeha I može odvesti lako čovjeka prema osveti u velikoj nepromišljenosti kada se nekome učini nepravda ili nagnati nekoga da na zlo uzvrati zlim, bez obzira što je inače bezezlen. Tako se bez mudrosti, jedna bezazlenost može lako pretvoriti u divljaštvo.

SVETA JEDNOSTAVNOST I RAZBORITOST

Kako onda osigurati I bezazlenost I mudrost u djelovanju? Valja te dvije osobine sagledati s druge strane. Za obje je najprije potrebno imati jednu svetu jednostavnost koja “uključuje ispravnu nakanu, jakost I dosljedno ponašanje7. S druge strane, potrebno je imatirazboritost, preko koje smo upućeni na najprikladnija sredstva za ostvarenje našega cilja. Sveti Augustin nas poučava da je razboritost “ljubav koja razlučuje ono što nam pomaže da idemo k Bogu od onoga što ometa8. Konačno, razboritost nam pomaže da “objektivno spoznamo pravu narav stvari, dakle ono što se odnosi na njihovu konačnu svrhu; da sa sigurnošću sudimo kojim putem trebamo ići, te da se ponašamo u skladu s tim9. Veli o razboritosti sveti Ivan Pavao II: “Razborit nije- kako se to često misli- onaj koji se zna snaći u životu I izvući iz njega najveću korist, nego onaj koji nastoji sva svoj život utemeljiti na ispravno oblikovanoj savjesti i na zahtjevima pravog morala. Na taj način razboritost postaje ključnom u ostavrivanju osnovne zadaće koju je svaki primio do Boga. To je zadaća usavršavanja samoga sebe- svetost10.

Zaboravimo li na jednostavnost, naša se razboritost može pretvoriti u lukavu prepredenost koja će nas poticati da iz svake situacije izvlačimo neku korist za nas a ne za druge. Pa kako god bezazlenost ne vrijedi bez mudrosti, tako ni razboritost bez jednostavnosti koja nas potiče da se ispravimo ako pogriješimo ili ako se pojave nove okolnosti koje utječu na naše mišljenje ili odluke. Kako bi naše razumijevanje stvari bilo ispravno, potrebna nam je mala pomoć. Čovjek naime lako upadne u zamku subjektivnosti; njegovo mišljenje o svemu postaje važnije od drugih I malo po malo dolazimo do oholosti. U rasuđivanu je potrebno osigurati objektivnost kako bismo na pravi način osvijetlili svoje spoznaje. Jedna od način jest da se traži savjet u drugoga. no prije toga valja nam se odgojiti tako da shvatimo kako mi imamo svoja ograničenja i kako možemo pogriješiti- kako nismo bogovi, već ljudi podložni greškama I grijesima. Tako, kada uspijemo tuđe mišljenje uzimati ne kao korektiv za vlastito mišljenje, već kao objektivnu pomoć, zapravo činimo jedna čin koji nas vodi prema onome što je najvažnije za nas u kontekstu današnjeg evanđelja: vodi nas prema poniznosti. Potrebno je puno poniznosti kako bismo svoje mišljenje stavili u drugi plan, potrebno je puno poniznosti za dati drugima prigodu da govore I kažu nam što misle, potrebno je puno poniznosti kada želimo drugoga pustiti da bude u pravu.

Gospodin nastavlja hrabriti učenike riječima: “Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama”. Ovi zahtjevi kršćanskog života (jednostavnost, razboritost, mudrost, bezazlenost, poniznost) nisu lako ostvarivi i traže “ovčji stav”- da se ovca osloni na pastira. Kada shvatimo kako Pastir odradi obrambene poslove za svoje ovce, polako ćemo se poučavati prihvaćati situacije u životu kakve god one bile. Imat ćemo sigurnost da nas Pastir čuva od svih zala, a naše je pri tom da se nikada ne upetljamo sa nekim zlom.

_____________________

1Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 177, a. I c

2Sveti Ćiril Jeruzalemski, Katekeza 16, o Duhu Svetome, 1

3Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 2, a. 1 ad 3

4F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-110

5Sveti Ivan Zlatousti, Homilije o Matejevu evanđelju

6Slijedi

7F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-110

8Sveti Augustin, O običajima Katoličke Crkve, 25,46

9F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-111

10Sveti Ivan Pavao II, Govor, 25. listopada 1978.

Scroll to Top