Strah Božji

Subota, 09. srpnja 2022.

Mt 10,24-33

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko li će više njegove ukućane? Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

POTISKIVANJE STAVOVA zbog strahova

Današnje evanđelje potiče razmišljati kako je važno živjeti odvažno kršćanski: “Ne bojte se ljudi”. Ovim riječima Gospodin i nas želi potaknuti da razmišljamo kao netko tko se oslanja na Boga u svemu i ne računa samo na ljudske snage. Onaj koji oslonac za sve traži u Bogu, najčešće najprije ima iskustvo vlastite slabosti i zna kako su ljudske snage nedostatne za postizanje miran i uravnotežena života. Iskustvo vlastite slabosti nekada dolazi po našim grijesima, i često su grijesi koji se ispovijedaju mjesto susreta s Bogom i škola oslanjanja na Njega u kojoj se učimo živjeti sa svojim slabostima, ali bez strahova. Ponekad susrećemo ljude koji žive ispunjeni strahom i tjeskobama zbog životnih teškoća, zbog protivština i zaprijeka koje rastu kada samo računamo sa svojim zalaganjem, a zboravimo da bog ima s nama plan.

Tako nailazimo na uvjerene kršćane koji pritisnuti strahovima i bojazni da će ih okolina odbaciti ili ismijati, ne govore o Bogu i životu kako bi trebali govoriti: jasno i otvoreno izražavajući svoje kršćansko uvjerenje. Odvažno življenje kršćanstva podrazumijeva da se govori kršćanski o svakoj životnoj stvari. Nikada ne bismo smjeli zanijemiti zobg straha ili kukavičluka. Nekada su okolnosti takve da nema smisla raspravljati, i tada nije potrebno govoriti, ali nikada ne smijemo štujeti zbog straha. Strah u nama dat će poticaj drugoj strani da govori suprotno, ohrabrit će onoga koji se zalaže za nekršćansku stvar i “dat će mu krila” čak i kada nema pravih argumenata. U ovakvim situacijama odgovorni smo kada našim nezalaganjema i skrivanjem stavova dopustimo da u društvu zavlada jedna nezdrav nauk, jedan loš moral, da se promiču destruktivna ideološka načela koja često napadaju život i zdrav razum. Kada skrivamo svoje stavove, zatvaramo dio svoje nutrine i zapravo potiskujemo u sebi nešto što bi trebalo izaći na svjetlo dana. Ovo potiskivanje kršćanskih stavova i izbjegavanje kršćanskog govora o životu, rezultira time da smo najsretniji kada ne trebamo ništa komentirati iz kršćanskih pozicija. U konačnici, polako pristajemo na život koji nije utemeljen na kršćanskim načelima. Ono kršćansko čini nas tjeskobnim i tužnim, a sve nekršćansko nas “ispunja”. U takvim okolnostima, potiskivanje vlastita kršćanstva u dubine svoje duše gdje nitko ne može pronaći naše stavove rezultira otpadom od vjere koja nam postaje nepodnošljiv teret kojeg ne želimo nositi u svom životu. A sve počinje strahom da nas ljudi neće prihvatiti zbog naših kršćanskih stavova.

STRAH OD ŽIVOTA

Sveti Ivan apostol I evanđelist piše nešto o strahu: “Tko se boji, nije savršen u ljubavi1. Sveti Ivan piše o strahu kojeg I danas preopoznajemo među mnogim kršćanima. To je strah od “života” koji se začinje u duši jednim prikrivanjem vlastita kršćanstva i pristajanjem na jedan drugačiji život, a rezutlira time što unosi nesigurnost u odlučivanje o samima sebi, pa mnogi “zamrzavaju” svoj život ne čineći ništa. Ne žene se, niti udaju, ne pokušavaju naći bolji posao, boje se bilo kakve inicijative, dopuštaju da ih ljudi koji rade zlo potčine, iskorištavaju ili ih “kupe” za sitne nagrade ili novce. Ovi ljudi čekaju da netko “drugi” promijeni nešto u njihovu životu I odgovornost za vlastite neuspjehe uvijek prebacuju na druge: krivi su im roditelji, krivi su im neiskreni prijatelji, kriv je gazda firme, krivi su političari,… Svi su krivi, samo oni nisu! Ovakvi ljudi najprije nemaju snage prevladati u sebi strah od neuspjeha, „nekog fizičkog zla, ili društvenog nepotvrđivanja koji ih mogu pogoditi. oni bježe od neugodnosti, pa ih takvo ponašanje dovodi do toga da lako napuste Krista, kršćanstvo I Crkvu čim shvate kako im odanost kršćanskom životu može donijeti neprilike. Iz ovog straha proizlaze “ljudski obziri”, a oni su izvor bezbrojnih poraza I podrijetlo same nevjere”2. Zapravo onaj strah od kršćanskog izjašnjavanja preslikava se na život: pokušava se živjeti na dvije stolice, ali, kako to nije moguće, onda se strahovi prelijevaju na svaki dio našeg života. Ovo je strah od života koji je rezultat prikrivanja vlastitih stavova. Ova nevolja plod je straha od ljudi i njihovih sudova koji čovjeka raspolućuje tjerajući ga da živi dvostruki život.

DAR STRAHA BOŽJEG

Kako nadvladati ovaj strah od ljudi; strah od “otkrivanja da smo istinski kršćani”? Prije svega moramo zapodjenuti borbu u sebi sa svime što nas dovodi u vezu s grijehom koji nas odvaja od Boga. U toj ćemo borbi česti izgubiti mnoge bitke, ali ćemo uvijek izići kao pobjednici. Shvatit ćemo da sami ne možemo ništa, ali s Bogom možemo sve. Kao plod ove nutarnje borbe protiv “onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu”- protiv grijeha, rasti će u nama pouzdanje u Boga koji sve okreće na dobro. S tim pouzdanjem (ne u sebe, već u Boga), s lakoćom ćemo prihvaćati sve neugodnosti koje donosi život. Istodobno će po milosti božjoj u nama rasti ljubav prema Bogu koja će nas tjerati da pazimo kako živimo da ne povrijedimo Boga- onoga kojega volimo.

Plod te ljubavi koja izrasta iz borbe za svoju dušu bit će jedan život u kojem ćemo s vrmenom odbacivati sve što nas dijeli od Boga i s gnušenjem gledati na grijeh. U nama će se istom javiti jedna drugi strah: strah od Boga koji nije pravi strah već više odražava želju da od sebe odbijemo sve što nas od Boga može odijeliti. “Prvi uvjet da se zlo iskorijeni jest brinuti se da se u svom ponašanju spremno odupiremo grijehu kako u općenitoj tako I u konkretnoj situaciji. Srce I razum moraju se žestoko I iskreno suprostaviti teškom grijehu, a I prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi mržnju, jer kod ovog grijeha doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo3. “Dar straha Božjeg u pravom je smislu riječi dar borbe protiv grijeha. Svi ostali darovi surađuju s njime I ovom osobitom poslanju: svjetlo darova razuma I mudrosti otkrivaju nam Božju veličinu I pravo značenje grijeha; praktične upute dara savjeta podržavaju divljenje prema Bogu; dar jakosti podržava nas u borbi protiv zla, udaljujući obeshrabrenost4.

Sveti strah Božji čini da sebe vidimo kakvi jesmo pred Bogom: mali i grešni. Zapravo, ovaj dar potiče u nama poniznost, a ubija taštinu. Tako nas lako dovodi do skrušenosti i pokajanja. O strahu božjem valja razmišlajti u svjetlu sinovstva božjeg. Naime, ovaj “strah” nije isti kao I drugi strahovi koji nas spopadaju. Kada dijete ima jedan strah od roditelja koji ga vole, koji mu sve pružaju, koji mu u svemu čine dobro pazeći na djetetov život, onda taj strah nije neki strah od bića oca ili majke, već strah poštovanja svega onoga što otac i majka čine za dijete. Dobro odgojeno dijete žali za svojim propustom kojim će povrijediti oca ili majku I ne strahuje od reakcije roditelja, već ga strah upozorava na grešku koju je počinio. Tako ga taj isti strah ubuduće podsjeća na ono što nije ispravno i što treba izbjeći. Ovo dakle nije “strah od batina”, već upozoravajući strah koji u duši pali “alarm” u susretu s nečim što nije u redu. Kada ovo primjenimo na Boga, onda netko može pogrešno pomisliti kako je ovo “strah od Božje kazne”. Postavljam pitanje: ako je Bog sva dobrota ovoga svijeta I sva mudrost ovoga svijeta, je li potrebno njemu kažnjavati čovjeka I ponižavati ga kako bi čovjek neke stvari prihvatio u svom životu, ili Bog u svojoj dobroti, mudrosti I bezgraničnom strpljenju pronalazi druge načine da čovjeka pouči I odmakne od grijeha? Dakako da Bog ne kažnjava. On je čovjeka stvorio kao slobodno biće, pa čovjeku ostavlja slobodu da odabere što želi u svojim postupcima. U tom odabiru između dobra i zla, čovjek sebe određuje za ili protiv Boga. Odlučivši se za zlo, razdvaja svoj život od Boga u usmjerava ga u propast.

_________________________

11Iv 4,18

2F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 304

3Sveti Josemaria Escriva de Blaguer, Prijatelji Božji, 243

4M.M. Phillion, Los dones del Espiritu Santo

Scroll to Top