Grijeh ranjava ljubav

Utorak, 12. srpnja 2022.

Mt 11, 20-24

U ono vrijeme: Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.« »I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«

SUSRET S KRISTOM DIRA SRCE

Gospodin često prolazi našim životima kao kroz Kafarnaum i Korozain radeći bezbroj čuda koja ne primjećujemo ili koja ne diraju naše srce. Osjetimo tek malo ushita u trenutku čuda, a onda slijedi povratak na stari život. Kao da nas ni najmanje nas ne dira njegov poziv na obraćenje. Riječ je o situacijama u svakodnevici koje bi trebale dotaknuti naša srca preko bližnjih i situacija u kojima se nađu bilo oni, bilo mi sami. To su situacije koje nam “daju za misliti”, koje potresaju s ciljem da se nešto promijeni u nama. Upravo to je i bio cilj mnoštva čudesa koja je Isus radio: obraćenje Bogu i promjena života. Isus je radio čuda kako bi raspalio vjeru u ljudima, kako bi ih potakao na obraćenje, a obraćenja ne može biti bez kajanja. “Jao tebi Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Gospodin one riječi izgovara s boli, vidjevši da stanovništvo tih gradova nije ispunila milost kojom ih je obilno obasipao. Slijedili su ga jedno vrijeme, divili se- vidjevši neko ozdravljenje- izgledali su oduševljeni,…, međutim, u dubini duše ostali su daleko od Krista1. Ti česti susreti s Kristom, nisu u konačnici utjecali na njihov život onako kako je to Krist htio. Ostali su hladni spram Boga.

KAJANJE: BOL

Isus je htio da promijene život, da naprave zaokret prema Bogu, a toga nema bez kajanja. Jedno iskreno kajanje podrazumijeva kako u sebi osjećamo na određen način kako se nešto ranjava u nama. U kajanju u nama događa se jedno cijepanje nekog stava u nama koji nas je uvodio u grijeh, i to cijepanje možemo opisati preko boli zbog grijeha. Bez te boli koja se osjeća kao bol krivnje, ili bol jer sam uvrijedio nekoga, zapravo i nema pravog kajanja. No to nije nužno neka sjetilna bol. Više je riječ o jednom osjećaju gađenja i prijezira, a ne o nekoj emotivnoj reakciji. “Više od samog grijeha, Boga ljuti i vrijeđaju grešnici koji ne osjećaju nikakvu bol zbog svojih grijeha2. “Kako me žalosti kada vidim da ne osjećaš nikakvu bol zbog svojih malih grijeha! Jer, to zapravo znači kako do sada nisi započeo s nikakvim pravim nutarnjim životom3. “Ta bol zbog grijeha, to kajanje sastoji se u osnovi od žalosti i od iskrenog gađenja nad uvrijedom koja je nanesena Bogu, od tuge i od prijezira prema počinjenom grijehu, s odlukom da više ne griješimo4. “To je okretanje dobru, obraćenje koje dovodi do rađanja novog života u nama5. Iskrena bol zbog grijeha, pravo kajanje nisu u osnovi osjećaji, već spremnost da se izbjegne prigoda za grijeh. Ova bol koja se “osjeća” zbog grijeha, je zapravo bol jer grijeh ranjava ljubav čovjeka i Boga. Nama, kada nekoga povrijedimo biva žao. Puca nam srce. Jednako bismo trebali osjećati spram Boga. Tada bi ova bol bila bol raskajanog srca, koje samo želi vratiti svoju ljubav na pravo mjesto.

RANJENA LJUBAV TRAŽI DA JE LJUBIMO, A NE DA OD NJE STRAHUJEMO

Ta ranjena ljubav, čiju bol osjećamo u sebi, goni čovjeka da traži oproštenje. Jednako je u odnosu dvoje ljudi, baš kao i u odnosu Bog i čovjek. Ranjena ljubav čija se bol osjeća potiče na to da se moli za oproštenje. O ovoj ranjenoj ljubavi piše Raimond Llull u svojem djelu Knjiga o Prijatelju i Ljubavi: “Prisjetio se Ljubavnik svojih grijeha i u strahu od pakla htjede zaplakati, ali ne mogaše. Molio je Ljubljenoga za suze, a mudrost mu odgovori da češće i jače plače iz ljubavi prema svom Ljubljenom, nego zbog straha od paklenih muka- jer njemu je draži plač iz ljubavi, negoli suze koje se prolijevaju iz straha6. Bog ne želi da strahujemo od njega, već želi da ga ljubimo, i ta ljubav, kada biva ranjena, preko boli signalizira čovjeku da je sagriješio, i ta bol ga treba poticati na kajanje, a kajanje na ispovijed. Tako, ljubav jest pravi razlog ispovijedi, a ne grijeh. Bog ne želi da se ispovijedamo iz straha, već iz ljubavi! “Koliko god su trajniji u nama bol i kajanje zbog naših grijeha, toliko se brže događa naše ozdravljenje7. “Ne zaboravi da je bol kamen u kojeg udara Ljubav8. “Petar je izišao vani i gorko zaplakao. Ispovijedio je tako svoj grijeh. Plakao je gorko jer je znao ljubiti, i jako brzo je slatkoća ljubavi zamijenila gorčine boli9.

Ovakvo gledanje na kajanje potiče nas da se spram grijeha ne smijemo odnositi kao prema nečem neizbježivom ili nečim što je nepromjenjivo, čak i onda kada nam se čini kako grijeh ne izlazi iz našeg života, ili nam se čini kako smo potpuno nemoćni pred njim. Ono što je važno jest da se sa nijednim grijehom ne smijemo pomiriti: moramo biti u ratu s grijesima. Ne se opustiti i kazati: predajem se, ne mogu više. Osim toga, prema nijednom grijehu ne smijemo se odnositi kao prema nečem bezazlenom, jer nijedan, pa ni najmanji grijeh nije bezazlen. Svaki nas odvlači od Boga.

_______________________________________

1F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153

2Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 14

3Sveti Josemaria Escrivá de Balaguer, Put, br. 330

4Usp. Tridentski sabor, 14. sjednica, kan. 4., Denzinger 987

5M. Schmaus, Dogmatska teologija, sv. VI. Str. 562

6Raimond Llull, Llibre d`Amic e Amat, 341

7Kasijan, Colaciones,19

8Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, br. 439

9Sveti Augustin, Govor, 295

10B. Baur, Česta ispovijed, str. 37-38

11F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153

Scroll to Top