Rad koji udaljava od Boga

Nedjelja, 17. srpnja 2022.

Lk 10, 38-42

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

HARMONIZIRATI POSAO SA VJEROM: ne raditi kao nevjernik

Ulazeći u kuću svoga prijatelja Lazara kojeg je silno cijenio, Isus nalazi njegove sestre Martu i Mariju. Dok Marija pada pod noge Isusu, Marta je zaokupljena svojim kućanskim poslovima i spremanjem u želji da boravak Isusov učini što ugodnijim. Marta se žali jer je posla dosta, a njezina sestra sjedi. Na njezine riječi Gospodina blago odgovara: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” Marta je htjela ugoditi Isusu i brinula se za njega. Unatoč dobrim nakanama, zanemarila je ono bitno, preuzeo ju je posao, i Bog je ostao potrance u njezinu životu. Kao da će Bogu biti ljepši život ako mi nešto posebna napravimo! Ovakav rad koji čovjeka udaljava od Boga, osiromašuje duhovno čovjeka i on s vremenom stvara posve pogrešnu sliku o svijetu. I danas ima puno ljudi koji su preopterećeni svojim obavezama i jednostavno nemaju vremena za bilo kakvu drugu aktivnost. Nemaju vremena ni za sebe ni za Boga, ni za obitelj, jer kada obave što treba, bivaju toliko umorni da jednostavno nisu u stanju raditi nešto. Bjesomučno rade, i ispunjenje svega vide u radu, radu, zaradi,… Na kraju ni oni sami ništa nemaju, jer kraj života otkriva ima kako sa sobom ne mogu ponijeti ništa, a ono što za sobom ostave, često se pretvara u razlog za svađe u obitelji. Slušajući riječi Gospodinove, ne možemo se oteti dojmu kako On blago podsjeća Martu na izvorni smisao svega što radi: Marija je ostavila sve i sjela do nogu Boga; a Marta bi sav svoj rad trebala podrediti Bogu i ne bi se trebala zamarati ljudskim razlozima rada.

HARMONIZIRATI KRŠĆANSKI RAD S MOLITVOM: rad pretvoriti u molitvu

Za shvatiti ovo valja razumjeti kako nije problem u radu, već u pristupu tom radu koji nam se danas “servira” pod raznim izlikama: izvrsnost, kvaliteta, obogaćivanje,… Sve su to opravdani razlozi, ali nigdje u tome nema ni čovjeka ni Boga. Sve se tiče samo posla i rezultata posla, a čovjek postaje sredstvo za obavljanje posala. Došlo je, rekao bih do zamjene u procesu proizvodnje: čovjek je postao sredstvo za rad, jer se prema tom čovjeku odnosi neljudski- kao prema nekom nužnom alatu. U takvom se radu ne prepoznaje Bog, jer oni koji takav rad organiziraju i provode nemaju veze s Bogom ili su svoje veze prekinuli. Oni se radeći ne brinu za Boga poput Marte, već za sebe i svoju zaradu. U tom se smislu, današnji kapitalizma koji se oslanja na liberalno razmišljanje, ne razlikuje previše od marksizma. U oba sustava ona proizvodnost je cilj u kojem se traži smisao postojanja, rada,…, svega. Rezultat i uspješnost predstavljaju se kao nešto smisleno, pa ispada da, ako ti ne nešto ne ispalti, nema smisla to raditi.

Ovakvi stavovi osiromašuju svijet i čovjeka. Zamislite samo kakav bi to bio svijet da su primjerice umjetnici bili vođeni samo interesom i zaradom! Pa ne bismo imali toliko umjetničkog blago da su oni bili vođeni samo interesom. Toliko je toga u životu što ne radimo samo iz interesa ili zarade i sve ima smisla. Ovaj svijet u kojem se smisao traži temeljem rezultata istraživanja pretvara se u svijetu u kojem mi sami stvaramo smisao. Zapravo, smisao rada i života se proizvodi ili “izvodi iz” rezultata, proizvodnje, interesa,… Smisao koji mi sami kontruiramo- nije nikakv smisao! Drugim riječima, ono što radimo samo po sebi otkriva smisao svega što je Bog već utisnuo u ovaj svijet. Taj smisao se pronalazi u Bogu i u čovjeku, a sve ostalo samo upućuje na njih. Stoga, kada radimo samo radi posla, radimo s krivim nakanama koje radnika uništavaju. Rad bez smisla zatupljuje i poništava “onog koji misli”, jer misliti znači tražiti smisao, a ne stvarati ga umjetno samo kako bi radili.

Unatoč kritikama Marta otkriva smisao posla: unatoč krivom pristupu Marta je htjela ugoditi Bogu. Naspram Marte, Marijin postupak jasnije upućuje na puno dublji smisao rada: Marija je ostavila sve da bi prišla Bogu. Zapravo je tako, posvetila Bogu sav svoj rad pokazujući kako njezin rad nije bitniji od Boga. Mi to možemo prevesti na razne načine: ugoditi Bogu, ugoditi bližnjima (obitelji, prijateljima, neznancima i znancima,…). Kada je rad usmjeren osobi, a ne osoba radu, onda rad ima smisao. Samo takav rad može biti sredstvo posvećivanja. Danas je drugačije: čovjek je postao sredstvo kako smo kazali, a rad cilj! To nema smisla! Ovo nam je ispravno shvatiti: napustiti sve da bi se prišlo Bogu, ne znači zanemariti sve. Tako neki zanemaruju svoje obaveze, obitelj, posao kako bi samo molili, ostali cijeli dan po Crkvi, a kada dođete u njihove kuće naiđete na nered, zanemarenu situaciju. Takvi ne shvaćju kako im je dužnost obaviti najprije sve svoje obveze spram obitelji, a onda to posvetiti Bogu u molitvi. Jednako je velika opasnost, zaboraviti poput Marte na Boga i pustiti da nas pretjerana briga za zemaljsko udalji od Boga.

POSVEĆENJE LJUDSKOG RADA: rad približava ili udaljava od Boga

U svemu moramo razumjeti kako nas Bog nije pozvao da mu u svijetu služimo sjedeći, već radeći. Ipak, dao nam je do znanja kako taj rad nije i ne može biti cilj samome sebi, već mora biti usmjeren Bogu i po njemu se vrši volja božja u nečijem životu. Kada se rad usmjeri Bogu, govorimo o posvećivanju ljudskog rada. “Morate sada shvatiti s novom jasnoćom, da vas Bog zove da mu služite u i počevši od građanskih, materijalnih, svjetovnih zadaća ljudskog života: u labaratoriju, kirurškoj dovrani, vojarni, za sveučilišnom katedrom, u tvornici, radionici na polju, u obiteljskom domu i u cijeloj neizmjernoj panorami poslova: Bog nas čeka svakog dana. Ovo znajte: ima nešto sveto, nešto božanko, skriveno u najobičnijim situacijama, nešto što svaki od nas treba otkriti (…)1. Ovo otkrivanje ide preko svakodnevnih obaveza ili poslova, a potrebno je za to imati Marijinu ljubav i Martinu predanost poslu. Kada Gospodin govori Marti; ne prekorava je već podsjeća na ono što je bitnije od njenog rada: na njezin nutarnji stav. “Toliko je zaposlena i zabrinuta da gotovo zaboravlja ono najvažnije: Kristovu nazočnost u kući2.

Rad kojim pribavljamo sve potrebno za život treba nas dovesti Bogu, a ne udaljiti od njega, a za to je rad potrebno usmjeriti osobi. U nama treba učvrstiti uvjerenje kako Bog upravlja svime i kako nema potrebe za brigu o materijalnom. U tom svjetlu treba razumjeti Isusove riječi: “27Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«” (Iv 6,27). “Upravo u radu, u našim obavezama, mjesto je gdje nalazimo Boga, i to je temelj na kojem počiva i razvija se naš poziv na svetost, mjesto gdje volimo Boga preko vršenja ljudskih i nadnaravnih krjeposti. (…) Dugo se stavljao velik nagalasak na poteškoće koje zemaljski, svjetovni život stavlja pred duhovni života. Međutim, upravo tu, u tim poslovima i preko njih, a ne unatoč njima, Bog poziva većinu kršćana, da posvete sebe i svijet u životu punim molitve koji će dati smisao tim zadaćama.3 Izvorni smisao posla jest posveta Bogu, pa se ispravno shvaćen, ljudski rad koji je usmjeren osobi, uzdiže na razinu svetosti: rad postaje sredstvom posvećivanja, a čovjek radom ne samo posvećuje sebe, već i svijet u kojem djeluje. Usmjeriti rad osobi, uvijek znači dati mu nadnaravan smisao, jer za to čovjek ne može biti vođen interesom. Vodi se nečim što je puno više: ljubavlju. Ovakav pristup radu, polako rad pretvara u molitvu, jer radimo, baš kao i kada molimo, kako bismo se utjecali za nekoga. Iz kršćanske perspektive, ovakav rad od nas zahtijeva dodatan napor: raditi sve što radimo na najbolji mogući način- ne da bi bili najbolji na svijetu, već da bismo u tom trenutku dali sve od sebe. Jedanko valja paziti na detalje, na male stvari, na usavršavanje u poslu,… Jednom riječju, ozbiljnost shvaća posla, preduvjet je zdrava kršćanskog pristupa poslu kojeg pretavaramo u posvećujuću molitvu.

_____________________

1Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom, Rialp, Madrid 1985,1114

2F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-198

3F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-196

Scroll to Top