Sijanje Riječi Božje

Srijeda, 20. srpnja 2022.

Mt 13, 1-9

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

UVOD

Današnje evanđelje vraća nas u Galileju Isusova vremena. Prispodoba o sijaču govori o teškom životu ljudi koji su sijali na škrtoj zemlji i nerijetko ubirali oskudan plod unatoč veliku trudu. Ipak, to što su ubrali, možda im je spašavalo živote. Zato su sijali i nisu se previše tužili zbog loša uroda ili loših godina. U Galileji se sijalo obično uz obale rijeka i potoka gdje je bilo nešto kvalitetnije zemlje, ali i ona je bila rasparcelirana na manje komade, tako da je i to otežavalo sijanje. Među takvim parcelama bilo je dosta utabanih putova, ali i kamenita tla koje se formiralo rijetkim plavljenjima, ili ljudskim trudom koji je kamen izdvajao u stranu kako bi zadobio što više kvalitetnije zemlje. Uočavamo tri tipa sijanja koja ne donose rod: uz put, u kamenito tlo, i u trnje. Pored toga, nalazimo i sijanje u dobru zemlju. To će biti predmet našeg razmišljanja. Kako postati dobra zemlja kaoja će dati plod pri sijanju Rieči Božje?

Slika 1: SJEME, SIJAČ, ZEMLJA

Najprije ćemo se podsjetiti o kome je riječ u ovoj prispodobi. Sijač je Bog, a Sjeme je Riječ Božja po kojoj je Gospodin sve stvorio I po kojoj sve upravlja. Zemlja na kojoj se sije jest cijeli svijet. Sve je naime stvoreno po promisli božjoj odnosno po njegovoj Riječi. „Svi su ljudi pozvani ući u Kraljevstvo. I premda je navješćivao najprije kraljevstvo sinovima Izraelovim, ono je usmjereno svim ljudima, svih naroda. Za ući u kraljevstvo najprije je potrebno primiti Riječi Isusove: Riječ Božja se uspoređuje sa sjemnkom koja se sije po polju; i oni koji slušaju tu riječ sa vjerom i sjedinjuju se s malim Kristovim stadom, primit će Kraljevstvo. Poslije, sjeme će samo od sebe proklijati, rasti sve do žetve”1.

Kada govorimo o zemlji na kojoj je posijana riječ, govorimo o čovjeku. Riječ humusima latinski korijen i označava zemlju. Riječ ljudskost na latinskom se kaže humanitas. I humus i humanitas nastaju iz istog korijena, pa kada govorimo o zemlji u današnjoj prispodobi, onda mislimo na nas- na našu ljudskost. Ovo nas podsjeća na prve odlomke Svetoga Pisma u kojem Bog stvara Adama iz humusa, iz zemlje.

Slika 2: SIJANJE UZ PUT, U TRNJE, NA KAMENITO TLO

Kada sijač sije, onda zamahne rukom i prospe sjeme: „Nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.” Put je staza koja je otvrdnula od gaženja. Kako zrno sjemenja padne,ono ostane na zemlji i lako ga odnesu ptice. Duše koje su otvrdle za Boga, za Riječ Božju,i koje ne dopuštaju da Riječ Božja prodre u njih, to su oni koji su poput tvrda puta. Oni svojim životom, razuzdanošću, neredom, nebrigom o sebi čine da se vjera ne može usaditi u njih. Njihov život je ispraznost koja se temelji na izvanjskome. Kako je to tvrda zemlja u koju ništa ne prodire, već se vidi samo ono što je na njoj, tako je i sa ovim dušama: one se interesiraju samo za izvanjsko, za površno. Nemaju nikakve dubine u sebi. To mogu biti i vjernici, čija je vjera površna, a u sebi ne otvaraju mjesta za Riječ Božju. Takvi se ljudi ne mijenjaju, dok ne dožive teške udarce u životu. Kao što u oputinu ne može pasti nikakvo sjeme dok se put ne razore dobro, tako ni u ove duše ne može ući Riječ Božja dok ne dožive velike tegobe koje ih natjeraju da zarone u sebe i dobro razmisle o svom životu. Ovim dušama đavao, čak i ako čuju Riječ Božju lako nju iščupa iz duše. Baš kao što dođu ptice i pokupe sjeme s puta.

“Nešto opet pade na kamenito tlo.” Na ovom tlu nema dobre zemlje i biljka se ne može ukorijeniti. Potrebno je puno vode i puno truda za urod na ovakvom tlu. Bilja brzo nikne, ali sa prvom vrućinom usahne. Ovakve su duše porozne u svemu, ništa se ne zadržava u njima, nedosljedne, nemaju korijena u vjeri, nesposobne su ustrajati u činjenju dobra. Kod ovih ljudi vjera se primi, ali kako su nestalni i nesigurni, ta njihova vjera brzo i usahne. Čim se uoče znakovi bilo kakvih tegoba, ili potreba da se učini jedan dodatan napor u životu u vjeri, ove duše nestaju-prestaju se boriti za rast Riječi Božje u sebi, a možda im je trebalo jako malo da donesu ploda. Ovakve sveta Tereza Avilska opisuje kao “duše i umove koje pobijede prve neprijatelje nutarnjeg života, a onda posustanu. Iscrpila im se snaga i prestanu se boriti2. Ima vjernika koji se brzo oduševljavaju vjerskim stvarima, ali kada javno to treba iskazati, distanciraju se od vjere kako ne bi bili ismijani, ili kako ne bi izgubili posao ili kako im to ne bi utjecalo na karijeru, društveni status, itd. Ovakvi imaju “nekakvu” vjeru koja se pred prvim problemima osuši i ne daje ploda.

Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga”. Zasijani u trnje, to su one duše koje se prime vjere, ali ispred vjere stavljaju druge obaveze. Vremenite brige, bogatstvo, neuredna želja za utjecajem, pretjerana briga oko blagostanja, udobnost, lagodan život- sve to je trnje koje guši Riječ Božju i vjeru u nama. Vjernici koji prihvaćaju Riječ Božju, ali kada se trebaju boriti protiv vlastitih loših navika, zlih sklonosti, neuredna života, protiv grijeha- posustaju i radije se predaju „trnju” negoli da čiste iz svoje duše.

Slika 3: SIJANJE U DOBRU ZEMLJU

O čemu ovisi ovo sijanje? O Sijaču? Ne bi mogli kazati, jer sijač dobro obavlja svoj posao- on sije široko i pazi da svugdje padne sjeme. O Sjemenu? Ne bi mogli kazati, jer sjeme u sebi ima jednu snagu kojom može promijeniti zemlju. Naime, kada nikne na zemlji, ta se zemlj mijenja I poprima posve novo obličje- ona se pretvara u plodno tlo. Ovisi li sijanje o zemlji? Ovisi jedino o zemlji, jer da bi sjeme rodilo na zemlji, potrebno je da zemlja bude pripremljena I očišćena od korova- od svega što sjemenu može oduzeti snagu.

Sada ćemo pogledati koji je cilj sijanja. Bog sije Riječ Božju čineći je dostupnom svima. Svi koji je čuju su kao zemlja na koju padne sjemenka. Ta Riječ Božja ima u sebi snagu da promijeni čovjeka (kao sjeme koje mijenja zemlju), ali da bi ga promijenila čovjek se mora očistiti od grijeha i od svega što može Riječ Božju spriječiti da se plodi u čovjeku. Drugim riječima, kako bi Riječ Božja bila plodna u čovjeku, potrebno je da čovjek živi za tu Riječ i da Riječ počne živjeti u njemu. Tada će se ona razvijati, iz nje će čovjek primati milosti po kojima će napredovati u jednom primjerenom životu i po kojima će svoj život činiti sličnim Kristovom životu. Riječ Božja svojom snagom može čovjekov život posve promijeniti, ali je potrebno da se čovjek potrudi sa samim sobom- da se bori za svoj komad parcele, kako bi Riječ Božja u njemu počela svoj rast i mijenjala njega. Što se događa kada sjeme počne rasti na zemlji? Sjeme se mijenja, razvija, i kako se razvija ono mijenja svoj izgled i izgled zemlje na kojoj raste. Ono zrije i konačno se sjemeni, pa onaj na kojem je riječ božja dala ploda, po svojoj dobroti i vjeri sije sam od sebe na druge parcele: sije Riječ Božju preko svoje ljudskosti, preko humanitasa, preko svoga humusa. Tako ne samo da se mijenja jedan život, već svi oni koji su u doticaju sa osobom kojoj je Riječ Božja promijenila život.

PROBLEM ZEMLJE- GRIJEH

Sva ova tri slučaja u kojima zemlja ne daje plod imaju jednu zajedničku stvar. Sveti Ivan od Križa to opisuje ovako: “Spasitelj u evanđelju trnje naziva bogatstvom da nas pouči kako onaj koji ga svojom voljom prihvaća ostaje ranjen nekim grijehom3. Grijeh koji ostaje neočišćen u duši problem je u sva tri slučaja. Bez obzira što to čovjeka odmiče od Boga, bez obzira koje je pojedinačno ime razloga za odbacivanje vjere I Riječi Božje, sve se može svesti na jedan isti nazivnik: grijeh. Grijesi su različiti, ali svi čovjeka žele dovesti u situaciju da odbaci Boga, da uguši u čovjeku Riječ Božju, da ne dopusti riječi da se u čovjeku razvija. Kada se Riječ razvija u duši, ona čovjeka vodi na jedna naravan način preko njegovih ljudskih vrlina prema dobru- prema Bogu. No, kada grijeh caruje u duši, onda on nastoji otvrdnuti dušu, osušiti je, baciti trnje za zemlju,…- nastoji učiniti sve kako se čovjek ne bi razvio u vjernika i kako svoju vjeru ne bi živio.

U tom smislu ćemo ponoviti: ni Sijač, ni Sjeme nisu problem, već zemlja- čovjek. Svaki se čovjek može obraniti I postati tlo spremno za primiti milsot, kakva god da je njegova prošlost. Gospodin dušama daje u skladu sa dobrodošlicom na koju naiđe u duši. Ako je duša zauzeta grijehom, onda tu dobrodošlice Bogu nema. Tu se ne događa ništa, jer milost se ne može razvijati na grešnoj ljudskosti, već na čistoj ljudskosti koja sjaji svojim vrlinama.

_______________________________

1KKC 543

2Put k savršenosti 19,2

3Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, 3,18,1

Scroll to Top