Abrahamova molitva

Nedjelja, 25. srpnja 2022.

Lk 11, 1-13

U prvom čitanju ulazimo u školu molitve patrijarha Abrahama. On je jedan od onih koje je Bog odabrao za posebu ulogu: Abrahamova misija usmjerena je spasenju mnogih. I u današnjoj epizodi Abraham u svojoj molitvi upućenoj Gospodinu to samo potvrđuje. Najupečatljivije u njegovoj molitvi jest stav koji iskazuje Gospodinu molitvom: on kao da se čudi kako bi to Gospodin mogao uništiti neki grad ako se u njemu nađe makar samo jedan pravednik. To govori o plemenitosti Abrahamova srca, ali i njegovoj slici o Bogu. Abraham u sebi nosi sliku milosrdnog Boga. Taj Bog ne može biti nepravedan, a uništiti grad u kojem bi mogao poginuti samo jedan pravedan čovjek- velika je nepravda: “Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?”

Ono što je znakovito jest da Abraham ne može prihvatiti udes nijednog čovjeka. Premda bi Lotovi sumještani naudili Lotu, Abraham moli za njih i ne pravi razlike među ljudima kada je život u pitanju. Time Abraham otvara jedno novo poglavlje u razumijevanju pravednosti: pravednost se ne limitira na izvršenje kazne nad krivcem, nad onim koji se ogriješio o zakon. Pravednost je nešto što traži dobro sviju, i to tako da preko opraštanja preobražava grešnika, promijeni njegovo postupanje i u konačnici ga spasi. U tom smislu, za ovakvu pravednost koja ne sankcionira, od ključne je važnosti kajanje: gdje nema kajanja, nema promjene u ponašanju, a time nema ni obraćenja. Opraštanje ovakvom čovjeku je neučinkovito. S druge strane, Abraham shvaća kako pravednost koja se primjenjuje na ove gradove ne može biti retributivna, odnosno kako bi kažnjavanjem ovih gradova onako kako to priliči težinji njihova grijeha, zapravo napravili nepravdu ljudima koji su u gradu živjeli pravedno i čestito. Takva je pravednost nepravedna: ne može se pravda provoditi tako da se na jednak način tretiraju pravedni i nepravedni.

Zapravo, Abraham zaziva jednu pravednost veću od onog što ljudi shvaćaju kao pravednost: to je pravednost koja zapravo nepravedne grešnika tretira kao pravedne, a ne obrnuto. Primjenom ljudske pravednosti, svi bi pravednici propali sa grešnicima. No primjenom ove “Abrahamove pravednosti” svi grešnici bi se spasili sa pravednicima. Tako bi se osiguralo činjenje dobra, a ne zla,i otvorila mogućnost da se grešnici preobrate. U ovakvom razmišljanja kazna nije potrebna, već oproštenje.

LJUBAV I DOBRO KAO SREDSTVO PRAVEDNOSTI

Ovaj zahtjev za jednom novom pravednošću zapravo je nešto što Abraham traži poznavajući božju bit: Abraham od njega išće milosrđe. On zna kako je to Božja bit: Bog je ljubav i ovom molitvom pokušava otvoriti vrata Božjeg srca. Pedeset pravednika su, za jedan veliki grad poput Sodome, beznačajan broj. Ipak, i zbog tog malenog broja pravednika Abraham moli za milosrđe, jer se u malenom očituje snaga božje dobrote. Usporediti broj pravednika sa brojem grešnika značilo bi shvatiti brojčani nesrazmjer po kojem je grešnika nemjerljivo više. Ali njihov broj, količina njihova zla, nije dostatna za mrvicu Božjeg milosrđa. Zrno dobrote može pobijediti svo zlo ovoga svijeta, jer Bog je uz takve koji dobrotom pristupaju svemu. To je znao Abraham i zato je molio ovako.

Uništenje Sodome trebalo je zaustaviti zlo koje su njezini građani širili svojim postupanjem. Abraham, pun pouzdanja u Boga, traži milost za grešnike. Traži milost jer razumije kako Bog ima druge načine za zaustaviti širenje toga zla. Prije svega, najučinkovitije sredstvo jest opraštanje kao izraz milosrđa i neizmjerne ljubavi Boga. Znajući kakav je Bog, i poznavajući Sodomu i njezine stanovnike, Abraham nastavlja moliti Boga, jer zna kako je malo pravednih u gradu. Abraham poznaje volju Gospodnju: Bog ne želi smrt grešnika, već da se spasi. To je jasnije izrazio Ezekijel: “23Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik« – riječ je Jahve Gospoda – »a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?” (Ez 18,23). Volja je Gospodnja uvijek oprostiti, spasiti, dati život, preobraziti zlo u dobro. Abraham ovo razumije i zato moli onako kako moli: gotovo se cjenka s Gospodinom. Abraham je molio ovako jer je znao kako put spasenja nije put kažnjavanja, već opraštanja. U tom opraštanju ne nalazimo slabost onog koji oprašta, već njegovu veliku ljubav.

SPASENJE SE PROSLAVLJA U ISUSU KRISTU

Gornji tekst ne govori zbog čega se Abraham zaustavio na broju od deset pravednika. Moguće je kako je to minimalni broj koji označava jednu zajednicu. Dan danas židovi za javnu molitvu zahtijevaju najmanje deset osoba. Božje milosrđe ide dalje od broja deset. Čitajući Jeremiju proroka shvaćamo kako Bogu ni taj broj od deset pravednika ne predstavlja problem, jer ako nađe samo jednog spasit će grad: “1 Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu« – riječ je Jahvina.” (Jr 5,1). Koliko je god broj pravednika manji, toliko se više očituje Božja dobrota i ljubav prema čovjeku. Jeremija veli kako je dovoljan samo jedan čovjek za spasenje mnogih. Upravo to je očitovao Bog na sebi u otajstvu utjelovljenja: Bog se utjelovio kako bi sam sapasio mnoge! Jedan je žrtvovao svoj život za mnoge! I taj jedan, bio je sam Bog!

U Svetom Pismu na više mjesta nalazimo izraz u kojem se narod okupljao i svi su bili kao jedan čovjek. Taj izraz “jedan čovjek” koristi se za iskazivanje množine ljudi u više navrata. Tako, u Knjizi Brojeva, traži se po jedan čovjek koji će predstavljati svako pleme: “4Neka s vama bude po jedan čovjek od svakoga plemena, glavari svoga pradjedovskog doma” (Br 4,1). Kada se izražavala sloga cijeloga naroda onda se opisivala tako da je narod bio kao jedno: “8Sav narod ustade kao jedan čovjek govoreći: (…)” (Suci 20,8)… U mislima hebreja, ovaj jedan čovjek uvijek je na slikovit način predstavljao narod, pa je utoliko vrijednost tog čovjeka bila neprocjenjiva: jedan je vrijedio koliko svi, i svi su vrijedili samo ako je svaki pojedinac vrijedi. Ovo zaboravlja Kajfa kada prosuđuje Isusa govoreći kako je bolje da jedan čovjek propadne nego cio narod.

U tom smislu, mi po primjeru Isusa možemo sudjelovati u spasnjskom planu Boga moleći molitvu Očenaša u kojoj nas Isus, prije svega poučava moliti kao što sin moli oca. Njegova pouka u molitvi počinje sa oče naš! “Ako u potpunosti shvatimo smisao riječi otac, shvatili smo sve. (…) Naučiti tko je otac znači zadobiti apsolutnu sigurnost da on ne može ništa odbiti. (…) On te neće odbiti čak ni kada sve, materijalno i psihološki upućuje na odbijanje. On te nikada neće odbiti1. Prva je stvar koju Isus želi ovom molitvom jest shvatiti da smo sinovi oca nebeskog.

Kakva bi to bila sinovska molitva? Prije svega to je molitva koja počiva na pouzdanju u onoga kojem se molimo. Često molimo tako da tražimo sa strahom, sa nesigurnošću. Tako mole stranci koji se boje za sebe, a ne sinovi. Djeca imaju sigurnost kada mole roditelje i bez straha mole za sve što im treba. Dijete kada moli svoga roditelja, čini to uporno i bezočno, vjerujući kako će kod roditelja postići upravo ono za što ga moli. Lako je primijetiti kako djeca ne misle o rezultatima svoje molitve, već kada krenu, ne kalkuliraju, nego računaju kao da im je sve već ispunjeno što traže. Mi nekada imamo jednu “rezervu” u sebi i ne molimo uvijek za sve potrebno.

Očenaš je molitva kojom molimo za sve. Ona u sebi uključuje i potrebe drugih ljudi. Moli je jedan čovjek, ali je moli kao cijeli narod. Moli je jedan čovjek, ali moli za mnoštvo. Kada se moli ova molitva, valja se sjetiti kako je dovoljan samo jedan čovjek za spasenje mnogih. Možda će baš moja molitva biti spasenjska nekome tko je grešan, tko je sebe upravio propasti. I to sigurno dostatan poticaj da često ponavljamo: Oče naš, Oče naš,…

__________________________

1Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 27-07-1980

Scroll to Top