Sveti Jakov

Ponedjeljak, 25. srpnja 2022.

Na današnji blagdan svetog Jakova apostola, čitamo evanđelje u kojem Gospodin podsjeća apostole kako će piti iz njegova kaleža. Taj izraz u Židova značio je dijeliti istu sudbinu, slijediti isti životni put. Doista, Jakov, baš kao i svi ostali apostoli slijedili su Isusa, ali nerijetko s krivim predodžbama ciljeva toga puta. Tako, zaneseni čudesima, snatrili su o velikim počastima koja bi ih mogla snaći kada se uspostavi kraljevstvo o kojem im Isus priča. Čuda koja su im davala krila, nisu bila prirodna, već nadnaravna. To je bila jedna božanska sila koja je unosila promjenu u prirodu stvari, u narav čovjeka i preobražavala ga.

Jakov i njegov brat vodili su svoja razmišljanja „silama svijeta“, silama koja snagom unose promjenu, a svaka takva promjena donosi određene gubitke, nanosi bol, traži žrtvu i pobjedu nad nekim koga „treba promijeniti“. Postoji druga sila, koju braća nisu shvaćali, sila božanske ljubavi, nadnaravna sila koja nije kozmička, koja je nadilazi mijenjaući stvari i ljude u njihovoj biti. U Drugo poslanici Korinćanima Pavao govori o toj sili: „Imamo blago u glinenim posudama, da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ To je sila koja dolazi od Božje snage, od snage Božje ljubavi, koja nadilazi onu silu koja djeluje u svemiru. Ovo je snaga kojom Bog podržava čovjeka u njegovim slabostima i očituje se upravo tamo gdje se čovjek vidi slab i nemoćan kako pred silama ovoga svijeta, pred zlom koje ga spopada, tako pred Bogom. Ovo je sila koja se očituje tamo gdje čovjek razumije krhkost vlastita bića shvaćajući koliko je malo potrebno da bi se jedan život rasuo kao glinena posuda koja padne na tlo ovoga svijeta.

Dijeliti isti kalež s Kristom, znači prihvatiti sudbinu „glinene posude“. Pogledamo li na križ shvatit ćemo o čemu Isus govori. Riječ je o potpunom predanju Bogu čak i u situacijama koje nam ne ostavljaju prostor za nikakvu nadu. Križ je, dok Gospodin nije umro i uskrsnuo, bio mjesto gdje je nada umirala, nestajala pribijanjem čavala u tijelo kažnjenika. Na križu se osim smrti nije moglo vidjeti ništa. Isus je na križu sebe učinio „glinenom posudom“. Onaj koji je vladao nad kozmičkim silama, koji je umirio oluju, pretvorio vodu u vino, sada je dopustio da ga se razbije poput glinene posude. Učinio je to kako bismo mi shvatili kako ne postoji situacija bez nade za čovjeka koji vjeruje u Boga, koji sebe vidi ograničena i slaba, koji prihvaća vlastitu grešnost kao nešto što ga stalno lomi iznutra, koji razumije da je lako pogriješiti unatoč dobrim namjerama,…

Takav, koji shvati koliko ne krhak u sebi, koliko je lomljiv u vlastitim slabostima, dovodi se u sitauciju da može „piti iz istog kaleža“ kao i Isus. Samo u situacijama u kojima se čovjek razoruža od svojih snaga, u kojima postaje posve nemoćan da bi išta promijenio, po njegovoj slabosti očituje se Bog. Isus nije bio bliže Ocu nikada kao na križu. Upravo tu, Bog se približava čovjeku i radi ono što čovjek nije u stanju. Ono što prirodno nije moguće, moguće je providonosno. Tako nas slabost i prihvaćanje vlastite slabosti dovodi do situacije u kojima se očituje Bog po svojoj ljubavi. Božje je lice milosrđe, a svojstveno je milosrđu da se smiluje onom koji je slab, koji je u nevolji, koji tuguje. Stoga su i te situacije u kojima smo krhki trenuci približavanja Boga u naš život, ma koliko god to nekome zvučalo čudno.

Zato prorok Izaija govori o ovakvima koji su slomljeni, krhki, kao o ljudima kojima se Bog približava prihvate li vlastite slabosti: „Ali on okrenu za srcem svojim 18 i vidjeh putove njegove. Izliječit ću ga, voditi i utješit’ one što s njime tuguju– 19 stavit ću hvalu na usne njihove. Mir, mir onom tko je daleko i tko je blizu«, govori Jahve, »ja ću te izliječiti.«“ (Iz 57,17-19)

Scroll to Top