Dobri ljudi radije trpe nego čine zlo

Utorak, 26. srpnja 2022.

U prvom čitanju čitamo kako Jeremija prorok plače: „Nek oči moje suze rone danju i noću, i neka ne prestanu, jer je strašno slomljena djevica, kći naroda moga, ranom neobično ljutom.“ Rana neobično ljuta nastaje zlom koje se zbiva među ljudima, otpadom od Boga: „Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al’ evo užasa!“ Čini se kao da dobro iščezne u svijetu koji otpadne od Boga. Ljudi normalno žive, naoko je sve u redu, ali zla nagnuća prevladaju u postupanju ljudi i polako se izopačenost prihvaća kao normalna pojava koja u društvu postaje prevladavajuća.

Stoga Jeremija gorko plače vapijući Bogu u nebo. Kao motiv za ovakvo razmišljanje bila je jedna prirodna pojava: suša. Kada plače nad svojim narodom, Jeremija zna kako suzama ne može nadoknaditi ono što suša uzme, jer premalo je suza da bi se natopila njima zemlja. Ta suha zemlja, koja se više ne natapa kišnicom slika je čovjeka koji je izgubio svoju vezu sa Bogom. Tako odnos čovjeka koji je Bogu okrenuo leđa postaje suh, jer se taj odnos natapa „vodom s neba“, Duhom Božjim. Jeremija ne može svojim suzama natopiti isušenu vjeru, ali pokazuje Bogu kako i on sudjeluje u trpljenju naroda. Nastoji zapravo u ime naroda učiniti ono što narod sam ne čini.

Drugi dio ovoga plača pokazuje kako Jeremija ne plače nad narodom, već za narod. Ubraja sebe u broj nepravednih, onih koji su odbacili Boga: „Zašto nas tako biješ te nam više nema lijeka?“ Stavlja Jeremija sebe u isti položaj u koji je sebe doveo Isus kada je dopustio da ga se razapne: u položaj grešnika. On dijeli tako napuštenost naroda od Boga koja je za proroka gora od suše i od rata. Kao da s Isusom vapije sa Križa: „Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?“Ta osamljenost u odnosu na Boga zapravo čovjeka prepušta onom istom zlu kojeg je unio svojim postupanjem u ovaj svijet. „Duboka osamljenost bića; nije li to izvor tolika nezadovoljstva kojeg među ljudima osjećamo danas u svijetu? Tolike nesigurnosti i tolike dezorijentirane reakcije ljudi, nisu li izraz udaljavanja od Boga?“[1]

Narod se udaljio od Boga i ostao sam na ovom svijetu, jer Bog nije čovjeka stvorio za svijet nego za sebe. Kada se čovjek od Boga udalji ostaje sam u svijetu, prepušten sebi i svijetu, ali bez Boga koji ga orijentira u postupanju u ovom svijetu. Udaljavanje i osamljivanje u odnosu na osobe slično je smrti. Nedostatak fizičke blizine neke osobe koju volimo uvijek nas dezorijentira na neki način, jer je i druga osoba kao životni smjerokaz u našem životu. Kada volite nekoga, onda je taj kojeg volite onaj koji vas usmjerava prema vašim životnim ciljevima. Bližnji koji nas ispunja ljubavlju postaje kao smjerokaz života za nas, pa kada se udaljimo od svoje ljubavi na bilo koji način, sve se u našem životu mijenja.

Ovo udaljavanje od svoje ljubavi ravno je smrti koja ostavlja prazninu u meni. Postajemo „izgubljeni“, dezorijentirani, moramo sebe ponovo pronaći. Zapravo moramo pronaći svoju ljubav koja nam nedostaje na jedan vidljiv način. Nekada to činimo tako da nadomještamo ljubav koja nam nedostaje nečim drugim. Ljubav se nadomjestiti ne može jer ljubav je jedinstvena i originalna u mjeri u kojoj je svaki čovjek priča za sebe. Stoga danas mnogi traže ljubavi na krivim mjestima i na krivi način ne shvaćajući kako žive surogat ljubavi, nadomjestak za nešto predivno što mi u životu nedostaje.

Jeremija pokušava ovo udaljavanje naroda smanjiti. Nastoji zagovarati narod pred Bogom kako bi se približili, kako bi Bog zapravo prešao preko svega što narod ne vidi. Narod ne ljubi Boga, i narod za tim ne mari, ali Jeremija zna kako to Bogu nije bitno. Bog može nadoknaditi milosrđem sve nedostatke ljubavi naroda. Stoga se najprije iskreno obraća Bogu kajući se umjesto naroda: „Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; odista, tebi sagriješismo! Ne odbaci nas, rad imena svoga, ne sramoti prijesto Slave svoje, spomeni se i nemoj razvrći Saveza svog s nama!“ Pokušava umanjiti udaljenost Boga i čovjeka preko Boga.

Jeremija zna ono što Isus pojašnjava u evanđelju: Bog ne želi smrti nepravednika; želi da se spase. U evnanđelju od dana vidimo kako tek na kraju svijeta Bog čisti sve. Prije toga pušta da na njivi- svijetu, uzraste sve, i ono pravedno i ono nepravedno. Ne čisti svijet prije vremena kako ne bi zajedno s kukoljem- nepravednima, pogazio i one koji su dobri. Ovo se nama čini nekada nepravedno. I doista, gledajući živote ljudi koji se ponašaju tako da se vidi kako su daleko od Boga, a „sve im ide“ u životu, te s druge strane gledajući pravedne koji nerijetko trpe, čovjek se pita koliko je Bog doista pravedan.

Iz pozicije onoga koji trpi ovo doista djeluje nepravdom. Ipak, oni koji trpe to uvijek čine zbog nepravde onih koji se ponašaju loše. I njihovo trpljenje je poput Jeremijine molitve u kojoj se zauzima za nepravedne. Pravedni uvijek trpe ono što bi zapravo trebali trpjeti nepravedni. I na ovom svijetu oni ne mogu naći ni utjehu ni dobiti nadoknadu za svoju dobrotu. Jedina im je utjeha Bog i jedino što mogu očekivati od svijeta jest trpljenje. To takve ljude ipak ne udaljava od Boga ni od ljudi. Ovo bismo mogli nazvati otajstvom dobrote božjeg čovjeka koji je spreman pretrpjeti sve samo kako nekome ne bi naudio svojim postupanjem. Slično se ponaša Jeremija: ne traži kaznu za svoj narod koji je nepravedan, već na sebi trpi nepravdu koju sam nije počinio. Slično rade mnoge duše ispunjene dobrotom i ljubavlju kada radije trpe na sebi tuđe zlo, negoli da ga sami čak i obrani naprave.


[1] Benedikt XVI, Opća audijencija, 11-12-2002

Scroll to Top