Iskupiti vrijeme dobrotom i ljubavlju

Nedjelja, 31. srpnja 2022.

18_ned_C_2022

Lk 12, 13-21

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

BOGATI ČOVJEK: SLIKA MODERNOG ČOVJEKA; sindrom hrčka

Imati više i više, kako za narode, tako i za svakog pojedinca, ne bi trebao biti konačni životni cilj. Svaki je porast, (bez obzira o čemu govorimo) jedan problem za sebe dvojakih obilježja. Ono što je bitno, a to je da čovjek bude više čovjek, kao da se zatvara u jedan zatvor od onog trenutka kada se kao najveće dobro predstavi imati više. Istovremeno, to imati više čovjeka sputava gledati dalje od ovog života1.

Pogledamo li u čovjeka iz prispodobe lako u njemu možemo prepoznati moderna čovjeka, koji živi mentalitet najbolje opisan kao sindrom hrčka koji skuplja, često bez ikakve potrebe mnoštvo stvari dok se sam ne zaguši njima od kojih većina nikada neće biti potrebna. Cijeli život je danas organiziran tako danas da čovjek potiče na pohranjivanje stvari, na skupljanje zaliha. Prije svega tu mislimo na novac, na zemljišta, na kuće, na automobile,… Što je u korijenu tog pohranjivanja i stvaranja zaliha? Kazao bih kako nalazimo samo dva razloga: želja za posjedovanjem; te nesigurnost i strah za život. Ono što u pravilu stoji iza ove želje za posjedovanjem, jest način života u kojem se zaboravi na Boga, u kojem je čovjek Bog sam sebi i u kojem je čovjek sve podredio sebi i vlastitim užicima i svime nastoji kontrolirati: “Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!”. Drugi, iz straha počinju raditi sve kako bi imali, kako bi se osigurali, ne mareći pri tom rade li ispravno ili čine zlo. U strahu zaborave na Boga, i cilj njihova života jest skupiti dovoljno bogatstva kako bi se osigurali za miran život. I ovi ljudi često žive čestito, a mnogi od njih su teško i mukotrpno stjecali, ali lako zaborave na Boga. Njihov je jedini Bog zapravo siguran i miran život.

SMRT KAO GRANICA: radimo za druge

Bog čovjeka koji živi samo za materijalna dobra naziva bezumnikom! “Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Gospodin nas poučava kako je prava glupost svoje srce koje je stvoreno za vječnost, vezivati uz prolazne stvari: zarobiti svoje srce stjecanjem bogatstva, traženjem časti na zemlji, to je ispraznost nad ispraznostima, kako veli Propovjednik. “Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje”. Problem ovakva života (poput bogataša iz prispodobe) jest što je zaboravio kako smo podložni smrti i ta granica je granica napuštanja jednog načina života i nastavka istog ali na drugačiji način. Kako? Prije svega, smrt nas odjeljuje od materijalnih dobara, od svega materijalnog pa čak i vlastitog tijela. Stoga, koliko god mi posjedovali materijalnog, ništa nećemo ponijeti sa sobom! Navezujući se na materijalno bogaćenje, vezujemo se uz jedan besmislen život koji smrću sigurno prestaje i od takva života ništa se ne nosi u nebo. Važno je ovo imati pred sobom jer u trenutku smrti, stanje je duše određeno životom koji smo živjeli i nema mogućnosti promjene. Sudbina koja nas čeka u vječnosti posljedica je našeg ponašanja na zemlji: “Padne li drvo na jug ili sjever, svejedno: gdje padne ondje i ostaje”, veli Sirah2. Ako smo kao cilj svoga života imali stjecanje materijalnog bogatstva, to se bogatstvo pretvara u jedan uteg koji čovjeku ne dopušta da uzleti u nebo, k Bogu! Onaj koji je boga tražio na krivim mjestima za života, nastavit će isto nakon smrti.

ISPRAZNITI SEBE OD SEBE

Gospodin nas istovremeno upozorava kako ta ista smrt nije kraj životne priče, kako se priča nastavlja. I taj nastavak životne priče slijedi bez materijalnog bogatstva koje se skupljalo za života. Ono je u vječnosti bezvrijedno. Stoga, bogatstvo ne smije biti cilj života; stjecanje i posjedovanje ne smije biti cilj! S druge strane ima bogatih ljudi koji se ispravno odnose prema svemu što imaju, i tada im se njihovo materijalno stanje pretvara u blagoslov,a ne u životni uteg. Nakon smrti neće nas nitko pitati koliko smo stekli, već kako smo stekli i kako smo raspolagali tim dobrima. Nitko Bogu neće donijeti ni kuća ni automobila, ali donijet ćemo sa sobom ljubav i dobrotu koju smo skupili za života. Zapravo, tu ljubav i dobrotu k Bogu donijet će drugi- oni kojima smo je darivali! Ljubav i dobrota jedini su naš posjed kojeg možemo sobom donijeti u nebo. Ono što je paradoksalno za čovjeka koji daruje sebe kripz ljubav i dobrotu, jest da ljubav i dobrota čovjeka isprazne. Takav naoko Bogu odlazi bez ičega, prazan jer je darovao sebe za života svima.

Ljubav nas vraća na početak ove priče o posjedovanju: čovjek ima u sebi jednu sklonost posjedovanju, dok ljubav shvaćamo kao darivanje- ne posjedovanje- odustajanje od svoga posjeda! U tom smislu, kada čovjek daruje sebe, daruje svoju ljubav, i gubi naoko svoj posjed, osiromašuje sebe. Tako sebe dovodi u poziciju onoga koji nije vezan uz zemlju- može uzletjeti Bogu koji nas nakon smrti neće pitati koliko posjedujemo, već koliko smo darovali drugima!

Iskazujući ljubav drugima darujemo sebe, praznimo sebe od vlastita egoizma, i u sebi, u svojoj duši ostaje samo Bog, jer ljubavlju „moj ja” nestaje. Bog je tada jedini koji ispunja moj život, i ono što nekome djeluje kao isprazno, zapravo je puno u sebi- puno Boga. Naprotiv, dođemo li Bogu puni sebe, znat će Gospodin da nam je život bio isprazan, jer se nismo darivali, već smo sebi sve prisvajali. No, dođemo li praznih ruku i čista srca koje je iz sebe darivalo sve što je posjedovalo– Bog će nas primiti i do kraja ispuniti sobom; i sve što smo darovali od sebe za života i u očima ljudi izgubili zbog ljubavi u srcu- nadoknadit će Bog!

ISKUPLJIVATI VRIJEME

Što Bog očekuje od nas u vremenu do smrti? Očekuje se od nas da iskupljujemo to vrijeme darivanjem ljubavi; da iskoristimo život za stjecanje zasluga za nebo, za oslobađanje od navezanosti na materijalno, za traženje oproštenja za grijehe. Važno je shvatiti kako ne radimo za sebe, već za druge: radimo kako bismo darivali, a ne kako bismo stjecali ili posjedovali. To je sekundarni cilj: svi naime radimo prije svega da bismo osigurali svoj život. Ipak, kada se to i dogodi, radimo da bismo pomogli jedni drugima. Netko će pomoći djeci, netko susjedu, rođaku, netko neznancu. I ako radimo samo za sebe- sami ćemo umrijeti i Bogu poći puni sebe i svojih planova. Teško ćemo zapravo Njemu i stići, jer tako opterećeni sobom i brigom za sebe– nikada se nećemo vinuti u nebo. Često nam Bog stoga produljava vrijeme života otvarajaći nam prigodu da iskupimo sebe ili druge, da nešto u životu za svoje spasenje ili spasenje nekog bližnjeg! Za drugoga! Iskupiti vrijeme znači iskoristiti ga tako da se nešto ili nekto preobrazi i tako približi Bogu, a da tu preobrazbu platim ja svojom žrtvom ili odricanjem što može samo netko spreman darovati sebe kroz ljubav i dobrotu. Za ovu preobrabzu mora netko platiti: cijena su ljubav i dobrota, koji se daruju svugdje, a osobito ondje gdje ljudima nedostaju.

Jedan dan u našem životu bit će naš posljednji dan. Mnogi su umrli danas ili će uskoro umrijeti i ni slutili to nisu. Nemojte da nas taj trenutak dočeka sa srcem vezanim uz materijalno, uz bogatstvo, uz posjed. Darujte sebe i iskoristite sve što imate da zadobijete nebo u taj svoj posljednji dan! Živite radosno koliko god možete, ali živite tako kao da vam je svaki dan posljednji i kao da o sadašnjem trenutku ovisi moje spasnje.

S druge strane nemojte druge lišiti sreće kada vam ćele darovati sebe i svoju ljubav i dobrotu. Mislite kako ste možda postali njihov put u nebo kada vam iskreno, od srca daruju sebe. Ne uskraćujte ih tada za sreću darivanja, jer i primanjem možemo nekome iskazati ljubav. Primiti nečiju ljubav, onu istinsku, koja se ne nadimlje i ne traži ništa za sebe, neće vas ubiti. Usrećit ćete i sebe i drugoga.

___________________

1Usp. Pavao VI, Populorum progressio, br. 19

2Sir 11,13

Scroll to Top