Kršćanski optimizam

Ponedjeljak, 01. kolovoza 2022.

Mt 14,13-23

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

GOSPODIN SE BRINE ZA SVOJE

Učenici pokazuju ljudsku zabrinutost za narod. Vidjevši ljude kako vjerno slijede Isusa brinu se što će taj svijet pojesti, kako će se napojiti. Narod naime slijedi Isusa, ali gotovo nitko ne nosi hrane, a u kraj u koji su došli nemaju je gdje kupiti: “Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.«”. Isus je to primjetio i prije učenika: “vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.” Ipak, za razliku od njih, Isus ima drugačije rješenje: traži od učenika da oni daju narodu hrane. “A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.«” Učenici, posve zbunjeni, nemaju rješenje za ovu situaciju. Malo je hrane, posve nedostatno za nekoliko tisuća ljudi. Oni vide stvari kakve jesu: ljudski gledano, posve su nemoćni učiniti bilo što. Ostaju zbunjeni i ne znaju što bi.

Materijalna stvarnost stvara prepreke koje čovjek nekada svojim radom nastoji prevladati kako bi sebi stvorio bolji život. Nekada su prepreke objektivno toliko velike, da čovjeka ostavljaju bespomoćna pred materijalnim zahtjevima života. Kako postupati? Očajavati? Predati se? U slične je situacije Bog uvodio svoj narod u pustinji. Kada su ostajali bez hrane, očajavali su zbog svoga stanja. Nisu sami mogli gospodariti situacijom. Padali su u jedan pesimizam koji ih je vraćao u egipatsko ropstvo. Bog ih je poučavao kako s njim mogu sve, a bez njega malo i ništa. U uvjetima koji su čovjeku objektivna prepreka, Bog im je providio hranu. Slično nalazimo i u današenjm evnađelju: u uvjetima u kojima je objektivno čvojeku nemoguće pronaći rješenje- Isus proviđa hranu.

ŠKOLA VJERE ZA APOSTOLE

Ovo je bila jedna škola vjere za apostole, slična onoj koju je Jahve provodio nad izraelcima u pustinji. Učenici su mogli donijeti samo pet kruhova i dvije ribice, a to je ništa prema potrebama ljudi. Isus ih poučava kako oni trebaju napraviti ono što mogu, i to im je jedino što se od njih traži.Poučava ih kako ne moraju napraviti više od onoga što je u njihovoj moći: više od toga jest pouzdanje u Boga. Nakon što napravo ono što je u njihovoj ljudskoj moći, ne treba biti zabrinut, poput izraelaca u pustinji, već s puno optimizma računati s Bogom i njegovom intrevencijom. Gospodin stoga traži od apostola da se nauče služiti Bogu: “dajte im vi jesti”. To podrazumijeva da malo ljudskih stvari, malo kruha i ribica, Bog pretvara u nešto veličanstveno. Bog želi da shvatimo kako nema neuspješnog apostolata ako se čovjek pouzdaje u Boga. Nema ni neuspješnog kršćanina, u čemu god on radio- ako se pouzdaje u Boga. Jer, Bog sve ljudske neuspjehe pretvara u sredstva za apostolat. Pri tome se neki plodovi vide odmah, a neki kada dođe vrijeme da sazriju u ljudima. Ne treba stoga očajavati. U životu s Bogom ništa nije izgubljeno i sve ima dublji smisao. Moramo vjerovati samo da sami po sebi, bez Boga, ništa ne možemo, a da s Bogom sve biva moguće.

KRŠĆANSKI OPTIMIZAM

Ovo nas vodi razmišljati o optimizmu koji mora čvrsto stajati u korijenu kršćanskog života. Taj kršćanski optimizamplod je vjere, a ne životnih okolnosti1, koje nam često ne idu u prilog. Taj otpimizam plod je uvjerenja kako me Bog prati u svemu što radim i kako je prisutan u mom životu na jedan djelatan način: ne ostavlja me i pazi me. Nije riječ o nekom optimizmu koji se oslanja na puku slučajnost u čovjeka koji “zatvara oči pred stvarnošću” govoreći kako će se “sve već nekako riješiti”. Riječ je o čvrstom uvjerenju kako će Bog sve one nemoguće situacije u mom životu pretvoriti u plodno i korisno kako za mene, tako i za ljude oko mene. Ovakvo uvjerenje potiče čovjeka djelovati u situacijama koje drugi ljudi napuštaju, tamo gdje ljudskim očima ništa nema smisla niti ima neke koristi. Radikalni optimizam onoga koji ide za Gospodinom ne udaljava ga od stvarnosti. Širom otvorenih očiju zna se suočiti s njome, a ona ga ne obeshrabruje, njegovu dušu ne obuzima tuga jer zna da ga Bog Otac nikada neće napustiti2. Takav je čovjek uvjeren kako nijedno dobro djelo, ma koliko god ono ljudima djelovalo besmisleno ili beznadno, ne može ostati besplodno, ako se čovjek osloni na Boga.

Možda će nekome takav rad djelovati uzaludan, možda će netko prigovoriti “zašto se radi ako od toga nema koristi”, možda će ljudi misliti kako smo zanesenjaci, ali to nije ni bitno. Kršćanin zna “da dobro djelo nikada neće propasti, i da sjeme mora umrijeti pod zemljom da bi urodilo plodom. Zna da žrtva dobrih nikada nije jalova3. “Kršćanski optimizam nije neki sladunjavi otpimizam niti čisto ljudsko povjerenje da će sve biti dobro. To je optimizam koji se ukorijenjuje u svijesti slobode i sigurnosti u moć milosti; optimizam po kojem smo prema sebi zahtjevni, po kojem se upinjemo u svakom trenutku uzvratiti na Božje pozive4. To je optimizam ukorijenjen u sigurnost koji mu daje moć milosti!

Možemo li zamisliti ljude koji su blagovali kruh koji nisu mogli ljudski zadobiti ni u kojem slučaju?! Možete li zamislit ushit apostola koji su ostali zapanjeni čudom koje su vidjeli?! Unatoč čudu, dogodilo se kako apostolima, tako i narodu, da sve to skupa nije bilo dovoljno da povjeruju. Škola povjerenja u Boga morala se nastaviti sve do Križa i Uskrsnuća. Nakon nekog vremena, Isus je ponovio ovo čudo. Darovao je, baš kao i njegov nebeski Otac kruh s neba gladnome narodu, i nitko nije shvatio koga ima pred sobom. Ovaj nas događaj potiče na optimizam u svemu što radimo: jedan optimizam koji od nas zahtijeva da djelujemo, ali da se pri tom oslonimo na Boga. Mi trebamo napraviti ono što je nama moguće, a Bog će umnožiti plodove svega našeg djelovanja. Ne očajavati, ne tugovati nad svojim životom, već živjeti.

DAJTE IM VI JESTI: nahraniti ljude optimizmom

Riječ optimizam, dolazi od latinskog izraza optimus, kojeg prijevodimo kao najbolje, savršeno, najvrijednije! Možemo ići i dublje pa kazati kako je stvaran korijen ove riječi u latinskoj optio, koju mi prijevodimo sa mogućnost izbora ili opcija. No to nije jedini prijevod, jer ona označava i dar izbora nekome drugome, odnosno darovanje slobode u djelovanju nekome drugome. Tako su u Rimu tu posebnu slobodu imali primjerice pomagači centuriona ili stotnika u rimskoj vojsci koji su mogli djelovati drugačije od ostalih. Konačno, sve nas dovodi do riječi opto koju bismo mogli prevesti kao želju ili molbu za nečim od besmrtnih Bogova (želju za nekim); ili mogućnost da uzmeš- dobiješ ono što želiš.

Sada možemo lakše razumjeti o kakvu je optimizmu riječ. Kršćanski optimizam počiva na čvrstu uvjerenju da će Bog djelovati po našim jadnim snagama, ili da će u konačnici intrevenirati u našim životima tako da će ono što se zbude biti najbolje, kako za nas, tako i za druge. To što je najbolje, zapravo ima okus božanskog, više nego ljudskog. Od ljudskog je u taj optimizam ugrađen samo onaj čin slobode da napravim što mi savjest govori da je ispravno, ali bez prevelikih očekivanja. Sva naime moja očekivanja, sve moje nade imaju biti u Bogu i u njegovo djelovanje.

Stoga Gospodin govori „dajte im vi jesti”, kao da nama govori: nahranite ljude optimizmom! Jer kada to činimo donosimo ih u božju prisutnost; donosimo im Boga po svojim uvjerenjima, po svojoj nadi, po svojoj radosti, po spremnosti da djelujete ispravno unatoč tome što se ljudski gledano sve čini beznandnim.Mnogi ljudi, mnoge obitelji i grupe očekuju da ima udijelite ovaj Kristov dar”, dar jednog nadnaravnog optimizma „preko riječi spasenja, sakramenata, Kristove ljubavi, usmjerenja na jedan moralniji i ljudskiji život. Ako budete autentični donositelji ovog dara” optimizma, „vidjet ćete kako se i vaš život realizira unutar tog Božejg poslanja. Stoga vas potičem da ne gubite entuzijazam i duh vjere; jednu perpektivu života punu nade i optimizma. Jer ono što niče iz takva stava, usred svih naštih tegoba, čini da s nama ostaje onaj (Krist, op.a.) koji nas razumije, pomaže i itekako dobro vrednuje svaku stvar napraljvenu radi Njega”5. Za shvatiti važnost ovog darivanja optimizma drugima, pogeldajte samo svijet ukojem živimo i uočit ćete puno i previše onih koji žive bez optimizma i nade da će se stvari poboljšati. Ovakav optimizam vraća radost bez koje se život pretvara u nešto opterećujuće. Kako mi vjerujemo u Kristovu pobjedu, onda ispunjeni nadom i optimizmom unosimo s lakoćom radost koja kao da nije od nas- kao da nam je dodana u biće. A tako i jest: Bog dodaje i radosti i milosti onima koji ustrajavaju u ispravnu životu.

PO OPTIMIZMU LJUDI BOG MIJENJA SVIJET

Optimizam u čovjeku stvara jednu predispoziciju da drugačije gleda na svijet. Riječ je o jednoj drugačijoj kontemplaciji svijeta (physikè theoria), koja nas navodi gledati na sve što je stvoreno kao dobro, lijepo i istinito. Ovo ne znači zatvarati oči pred problemima, jer jedan stvaran optimizam „ima na umu ranu koju se sa sobom u prirodu, u svijetu unijela ljudskost po slobodi (…) loše korištenoj od čovjeka6. Biti optimist, suprotno je od onog čovjeka koji zatvara oči pred problemima i „zabija glavu u pijesak”. Otpimizam ide za tim da se problemi rješavaju, a ne umnažaju nepotrebnim kritiziranjem i opstruiranjem svega što se ne slaže s mojom percepcijom života! Jedan optimist ne guib kritički duh, ali ga ne zakopava u kritiziranju, već traži rješenje. Ne bježi ni od toga da rješenje može naći upravo među onim ljudima koji nisu njegovi istomišljenici. Problemi se ne rješavaju u beskrajnom ukazivanju na zlo bez da se išta čini, bez da se djeluje. To su rkiteriji djelovanja ili ne djelovanja ljudi bez nade i vjere u Boga. U našim umovima polako treba odabirati ono što vodi rješenjima koja su ispravna za društvo i za pojedinca- koja traže dobro sviju. To je zahtjev vjere u jedog optimiste. Tako jedan zdrav optimizam uništava pesimizam ovog svijeta.

Odakle poticaji tolikoj vašoj sigurnosti? Vaša vjera, priznanje i prihvaćanje neizmjerne ljubavi kojom se bog očituje ljudima: Bog Otac ljudi svakog od nas od vječnosti, stvorio nas je svojom ljubavlju i nas grešnike ljubi toliko da je svoga jedinorođenoga Sina predao u smrt kako bi nama oprostio grijehe, kako bi nas pomirio sa sobom, kako bismo živjeli s Njim u jednom zajedništvu ljubavi koja nikada ne prestaje niti će prestati7. „Iz vjere u ljubav kristovu rađa se kršćanski optimizam (…). Samo Krist može dati odgovore na pitanja koja se tiču svih vaših problema8. Pred problemima ovog života ne treba padati u očaj, već se sjetiti Ivanovih riječi u kojima je Isus opominjao svoje apostole na probleme koji će ih snaći: „2Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu. 3A to će činiti jer ne upoznaše ni Oca ni mene. 4Govorio sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao” (Iv 16,2-4). Možda je došao taj čas i za nas: „32Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sáma. No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom. 33To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,32-33). Gospodin ne želi da apostoli zatvarju oči pred problemima, ali ne želi ni da bježe od njih. Stoga ih ohrabruje kako bi nastavili sa apostolatom. Podsjeća ih kako je on pobjednik, kako on ima rješenje za njih i kako se trebaju osloniti na njega u svom djelovanju.

Stoga, sigurnost u djelovanju ne dolazi od čovjeka, „već je to sigurnost u Kristovu pobjedu u povijesti, i to je uzrok nadnaravnom optimizmu kojim crkva gleda na svijet i život, koji se shvaća preko dara nade9. Bog svojim Duhom Svetim daruje novom nadom i snaži kako ne bi poklekli pred navalama svijeta. Stoga, Duh Sveti, koji djeluje u čovjekovu optimizmu, čini ljudska djela svojim; čini da ono što čovjek uradi na zemlji Bog upravi s neba. Tako Bog unosi mir u naš otpimizam, jer unosi sebe po njemu u svijetu. Pavao to kratko opisuje u Poslanici Rimljanima: „13A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga10.

_____________________

1F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-313

2Isto

3G. Chevrot, El pozo de Sicar, Rialp, Madrid 1981., str. 257.

4Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 659

5Sveti Ivan Pavao II., Govor, Valencija, 08-11-1982

6Benedikt XVI, Opća audijencija, 06-05-2009

7Sveti Ivan Pavao II., Iz poruke za II. Svjetski susret mladih, br. 2, 30-11-1986

8Sveti Ivan Pavao II, Govor, Čile, 02-04-1987

9Sveti Ivan Pavao II., Govor, 27-05-2002

10Rim 15,13

Scroll to Top