Preobraženje

Lk 9, 28b-36

U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

ŽUDNJE ZA PREOBRAZBOM

Naš život na zemlji protkan je stalnom težnjom za preobrazbom I sve što radimo na neki način podliježe preobrazbi koja nekada mijenja biće stvari ili njezinu prirodu, dok nekada ta preobrazba biva samo svojevrsno uređivanje koje se ne dira nutrine stvari ili osobe.

Isus se na gori preobrazio I ne možemo kazati kako je kod njega došlo do promjene u biću: ostao je isti Isus. Ono što se na njemu vidjelo jest njegova ljudskost koja je doživjela jednu promjenu po kojoj se očitovalo njegovo božanstvo I slava božja.

Kada pogledamo u izvorni tekst na grčkom jeziku koristi se riječ metash-ematizado, koju bismo preveli kao promjena oblika ili preodijevajne u kog drugog. Ona znači promijeniti nešto u sebi I glednao u kontekstu preobrazbe Gospodina, ovo znači dobiti jednu dodatnu kvalitetu u sebi. Ipak, kada je riječ o Isusu, ne može se govoriti o dodavanju u kvaliteti, već o davanju davanju svjedočanstva o onome što se može dogoditi sa našom ljudskošću. Ona ima u sebi mogućnost dramatične promjene koja može udarati na cijelo biće čovjeka, ali može biti samo kozmetička, izvanjska promjena. Tako ista riječ (metash-ematizado) ima svoje značenje I u negativnom kontekstu gdje znači oponašati svetost.

PRELAZAK NA DRUGU STRANU RIJEKE ŽIVOTA

Naša ljudskost ima u sebi tu napetost jedne preobrazbe koju prate svi naši prirodni procesi od trenutka našeg rađanja pa sve do smrti. Sve u našem životu podliježe preobrazbi koja nas mijenja. Sama preobrazba kao dio prirodnog procesa trebala bi usmjeriti naš život prema slavi uskrsnuća. Upravo to nam želi pokazati Isus svojim preobražavanjem. Kada se Gospodin preobražava daje nam vidjeti slavu svoga uskrnuća i našega uskrnuća. Jer kako se predstavio na Taboru pred učenicima, tako će se i predstaviti svojim odabranima na dan suda. Haljine Gospodinove predstavljaju zbor svetih, koje je bilo bezvrijendo na zemlji. Ali upravivši se na brdo, svijetlile su velikom svjetlom. Tako, ako smo sinovi Božji, ono što će se zbiti jednog dana, sada nam nije vidljivo; ali znat ćemo, kada se to dogodi kako ćemo biti Njemu slični u taj dan1.

Ljudskost može biti toliko dramatično promijenjena da ni smrt ne može zaustaviti te procese. Ipak, to su procesi koji najprije moraju započeti u nama, ali njihovo dovršenje nije u našim rukama, jer nadilaze prirodu ljudskoga biće, već je u rukama Boga. O tome možda dobro govori latinska riječ koju koristimo za preobrazbu: transfiguratio. U naravi se za preobražaj koriste druge riječi kao mutatio, ili commutatio, ili transformo, koje svoje ispunjenje nalaze u prijevodu “prelazak u drugačiji oblik”. Od ovog prijevoda (transitus in aliam figuram) nastaje transfiguratio. Ova riječ u sebi nosi prefiks trans od koje nalazimo primjerice inačicu transit. Obje riječi odnose se doslovce na “prijelaz na drugu stranu”. O kakvu je prijelazu riječ?

Transit ili tranzit govori kako je riječ o prolasku preko nekog područja. Kada to primjenimo na naš život razumjet ćemo kako se I ova preobrazba ne odnosi na ovaj život, jer ovaj je život samo jedan prijelazak, tranzit na drugu stranu života. Doista, kada dublje uđemo u prijevod riječi trans (primjerice u transformacija, ili transfiguracija, ili tranzit) dolazimo do latinske tradicije po kojoj se na kraju života duša tranzitira ili prijevozi na drugu stranu rijeke Stiks. Na drugoj obali te rijeke počinje svijet mrtvih duša. Dušu je na drugu stranu netko morao prevesti I moralo mu se platiti za to. Stoga su rimljani u obredu ukopa, na oči pokojnika stavljali novčiće za plaćanje tog prijelaza.

I po poganskim kulturama razumijemo kako je preobrazba jedan proces utkan u pore našeg bića do mjere u kojoj vjerujemo kako se preobrazbom može nadići smrt. Život je usmjeren ovom “prelasku na drugu stranu rijeke života”. Ovo je jedna tranzicija u kojoj se smrt javlja kao prepreka prirodnoj sklonosti bića da se preobražava kako bi moglo živjeti vječno, u slavi Božjoj. Upravo se to očitovalo na Isusu: ono što se na Isusu vidjelo, na njegovu licu, bila je izvaredna promjena na biću, sve je bilo sjajno i sve je odražavalo slavu Božju.

PRAVA PREOBRAZBA BIĆA

Kako dospjeti u slavu Božju? Prije svega valja se sjetiti kako se u slavu Božju ne može doći sam po sebi. Latinska tradicija o prijelazu iz života u smrti priča kako “nas netko treba prevesti na drugu stranu”. Sami ne možemo u život vječni. Drugim riječima, Bog je taj koji će preobraziti sve u konačnici. Ipak, do tada se I od nas nešto očekuje. Jer, želimo li preobraziti svoju ljudskost, najprije valja shvatiti da je ona “moja” I da dio te preobrazbe spada na mene.

Kada se proširi prijevod rečene riječi shvatit ćemo kako se ona odnosi na korjenitu promjenu u biću koja se prije svega tiče promjenu misli, navika, uvažavanja drugih2. Taj ljudski dio promjene koji se tiče naših odnosa spram bližnjih mora biti upravljen iskrenosti prije svega. Iskrenost u odnosu prema sebi, a potom prema ljudima, stavlja nas na put promjene I dovodi nas do iskrenosti spram Boga. Biti iskren u slikovitom smislu znači biti razodjeven od svega što pokriva ono u našoj ljudskosti čega se sramimo. Ovakav će stav biti poticaj da se mijenjamo na način da nemamo što skrivati ni pred kim. U Starom Zavjetu pristup Bogu (primjerice kod Mojsija, ili čak I kod Adama) bio je uvjetovan prekrivanjem tjelesnosti, prekrivanjem vlastita srama. Sada se taj pokrov treba uklanjati u stalnim naporima da se mijenjamo iznutra, da svoje misli, stavove, sklonosti, mentalitet usmjeravamo dobru drugih, potaknuti ljubavlju. Ovo treba krijepiti molitvom, baš onako kako je to Isus pokazao. Prvi korak u preobrazbi Isusa bila je molitva koja izvodi čovjeka izvan okirva njegovih životnih ograničenja I stalja ga pred lice Boga u jednom iskrenom odnosu u kojem ćemo moći, kada prijeđemo na drugu stranu života Boga moći gledati oči u oči. A gledati nekoga u oči, možemo samo ako nemamo što skrivati.

U protivnom, sva promjena na nama bit će izvanjska, licemjerna, kozmetička.

___________________

1Sveti Beda Časni, u Catena Aurea

2 έτεροιόομαι, jon. pas. promijeniti se; primiti drugi oblik; έτεροδοξέω biti drugoga mišljenja evf) έτεροδοξία, ή, drukčije mišljenje evg); έτεροιόομαι, jon. pas. promijeniti se; primiti drugi oblik evh); έτεροϊος 3. različit, drukčiji, osobit evi); έτεροιότης, ητος, ή, raznovrsnost evj) έτεροίωσις, ή, promjena

Scroll to Top