Kršćanin živi u svijetu, a ne izvan njega

Ponedjeljak, 08.kolovoza 2022., sveti Dominik

Mt 17, 22-27

U ono vrijeme: Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuli.« I ožalostiše se silno. Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta l naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.

PLAĆANJE HRAMSKOG POREZA

Današnje evanđelje predstavlja Isusa kao Sina Čovječjega. Taj naziv Sin Čovječji, aluzija je na nazive kojima se u Starom Zavjetu, u prorocima, naziva Mesija. Sin Čovječji u sebi nosi sve ono što mi o Isusu znamo: da je bio Bog, ali i pravi čovjek– rođen od žene- od Blažene Djevice Marije. S druge strane, preko Petra, učenici su ispovjedili kako je Isus zapravo Sin Božji1. Sjetite se kako Isus pita učenike dva pitanja: „Što kaže svijet, tko sam ja?- Što kažete vi, tko je Sin Čovječji”? Petar odgovara sa onim poznatim: „Ti si Krist, Sin Božji”! Dakle, za apostole Sin Čovječji i Sin Božji jedno su te isto. Stoga, Gospodin nastavlja poučavati kako će se na Njemu ostvariti Pisma proroka koji su govorili o Sinu kao o patniku, koji ima biti mučen i ubijen, ali koji će ponovo doći u slavi, a za to mora najprije uskrsnuti. Ako su bili uvjereni kako je Isus Sin Božji, nije li to bio dovoljan razlog da Isus ne plaća nikakav porez?

U vrijeme Isusa plaćao se jedan porez Rimu, a napose se plaćao hramski porez. Još iz vremena izlaska iz Egipta postojala je odredba opisana u knjizi Izlaska po kojoj se morao platiti ovaj porez2. Nije poznato je li ovo bila obaveza ili samo dragovoljni doprinos, ali očito je Židovima bilo važno tko jest, a tko nije platio, stoga pitaju Petra plaća li njegov učitelj Hramski porez. Petar odgovara potvrdno ne misleći kako proturječi sam sebi.

Hram je Božji, pa ako je Božji, onda se porez koji se plaća Hramu, plaća za službu Bogu. Jednako, ako je Hram Božji, treba li Sin Božji, plaćati Bogu Ocu hramskog poreza? Zato Isus i pita Petra: „Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?”. Na to mu Petar odgovara: „Od tuđih!” Isus podržava Petrov odgovor pojašnjavajući razlog zbog kojeg ne bi trebao plaćati poreza kao Sin Božji: „reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni.”

Sjetite se osim toga, kako će jednom prigodom o sebi govoriti kako je upravo On- puno više od samoga hrama. Govorio je o sebi kao o hramu koji će “razrušiti i ponovo ga sazidati u tri dana.” Sve su to aluzije na Njegovu Božju narav- On je Bog, a Hram je radi Boga. Nije Bog radi Hrama, stoga i ne bi trebaoo plaćati ništa.

KRŠĆANI ŽIVE U SVIJETU, A NE IZVAN NJEGA

Onkraj ovih razmišljanja možemo zaključiti kako Petar odgovara potvrdno na pitanje o Isusovu plaćanju poreza čineći to na jedan spontan način koji otkriva kako je Isusu plaćao porez i sve obaveze caru koje su bile propisane. S jedne strane razumijemo kako je Isus bio krajnje siromašan, jer nije imao ni mizerne dvije drahme za platiti porez, ali jednako pokazuje kako Bog neće napustiti čovjeka koji sve dužnosti izvršava uredno i čestito. Pogledate li malo bolje u tekst, uočit ćete kako je Isus platio i za sebe i za Petra: „Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta l naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se”.

Pokazuje nam time kako se kršćani moraju postaviti u svijetu. Kršćani ne bi trebali biti jedna izolirana sekta, već dio svijeta u kojem žive. Trebali bi činit sve da se taj svijet unaprijeđuje, da se razvija i da u tom razvitku sudjeluju i oni, jer(…) ako želimo nasljedovati Učitelja, moramo biti dobro građani koji ispunjavaju svoje dužnosti na poslu, u obitelji, u društvu: plaćanje poreza, savjesno glasovanje, sudjelovanje ujavnim radovima,…3. “Ljubi i poštuj norme čestitog i poštenog suživota, i ne sumnjaj da će tvoje vjerno obavljanje dužnosti biti, također, sredstvo po kojem će drugi otkriti kršćansku čestitost, plod Božje ljubavi i susresti se s Bogom4. Kršćanin bi trebao biti čovjek čestita i poštena života, i takav jedan život trebao bi svjijetliti među ljudima kao primjer kako se živi. Čestit i pošten život podrazumijeva i ispunjavanje svojih obveza prema društvu u kojem se živi. Kada se te obveze ne ispunjavaju, ulazi se u prostor grijeha.

ČESTIT I POŠTEN ŽIVOT KRŠĆANINA

Crkva je uvijek poticala kršćane, “da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom5. Biti vođen evanđeoskim duhom znači svjedočiti u svijetu svojim ponašanjem o svojoj vjeri, o isusu kristu, o crkvi. to znači davati dobar primjer u svemu.Ostali u nama trebaju vidjeti Kristovo svjetlo koje se odražava u poštenom radu, u odnosu prema poduzeću za koje radimo ili prema onima koji rade za nas, u plaćanju poreza; kod učenika i studenata u svajesnom obrazovanju za buduće zanimanje; kod nastavnika i profesora u svakodnevnom pripremanju za nastavu, usavršavajući se iz godine u godinu i ne padajući u rutinu i osrednjost; kod majki obitelji u održavanju doma, u brizi za djecu i muža, u pravendom plaćanju onih koji pomažu u kućanskim poslovima,…6. Drugim riječima, kršćanin ne može biti dobar vjernik, ako nije dobra i uzoran građanin! Mora stoga nadilaziti svakodenvno sebe u poštenu odnosu prema svemu, težiti da sve svoje obveze izvršava na najbolji mogući način. Istovremeno, ne smije se izolirati od upravljanja društvom, ne smije se povlačiti pred izazovima svijeta, pred kriminalom. Istovremeno ne smije misliti kako je on iznad zakona i iznad drugih ljudi, pa sebi dopuštati ono što je protivno kako ljudima, tako i Bogu.

Treba se suočiti sa svim problemima računajući na božju pomoć, jer kršćanski život nije samo “zabijanje u četiri zida sam sa svojom molitvom”, već je to život koji se pretvara u molitvu preko predana rada i poštena odnosa prema svemu. Na taj se način kršćanin, u svojoj svakodnevici pretvara u apostola i to je „pouka kršćanima da se pokoravaju vlasti, s ciljem da nitko sebi ne dopusti ne poštivati odluke zemaljskog kralja. Ako je Sin Božji platio porez, zar sebe držiš većim od njega pa ti ne plaćaš? Čak i on koji ništa nije posjedovao, platio je porez! A ti, koji tražiš dobra ovoga svijeta, zašto ne priznaješ obaveze istoga? Zašto se smatraš da si iznad ostalih…?7. Drugim u nama moraju vidjeti Krista i po nama približiti se Kristu. To je moguće samo ako svoje svakodnevne poslove i dužnosti obavljamo ispravno, jer one nas očituju. Očituju naš karakter sa svim svojim manama i vrlinama, pokazujući kako smo, nadilaženjem samih sebe uspjeli ono što se često ljudima čini nemogućim: promijeniti s Božjom pomoći u svom životu, ono što sami nismo mogli. „Ne mogu biti dobri kršćani oni koji nisu dobri građani8.

KAKO ŽIVJETI U SVIJETU KOJI NIJE KRŠĆANSKI

Svijet u kojem živimo često pred nas stavlja izazove koji se protive našim kršćanskim načelima življenja. Prije svega tu mislimo na izazove uzdržavanja života materijalnim sredstvima koja moramo steći svojim radom. Kako je povijest učiteljica života, mogli bismo se vratiti malo u vremena prvih kršćana koji su postavili ideale življenja kršćanstva u sredini u kojoj se nalaziš. Ono što je bilo tipično za njih jest kako se nisu izdvajali iz sredine u kojoj su živjeli, ali jednako tako nisu se povodili za nekršćanskim primjerima u toj sredini. Upravo suprotno, u svemu su nastojali biti primjer. Oni su odbacili iz svoga ponašanja ono što kršćanstva nije bilo dostojno, odbacili su poganske običaje i načine ophođenja koji su se suprostavljali zdravom moralu, ali nisu podizali ograde prema ljudima koji nisu mislili isto kao i oni. Još manje su drugima „solili pamet” o svojem načinu života, već su sami pokušavali biti sol svijeta, koji će u svijetu sačuvati ljude od kvarenja grijesima.

Sve su prihvaćali i preispitivali, pa ono što nije kršćansko nisu pripuštali u svoje živote, ali drugim nisu prigovarali zbog ničega. „Sve što vam dođe u ime Gospodnje, neka se primi. Potom preispitajte sve, upoznajte sve (…). Pa ako vam dođe nepoznati namjernik, neka se ne zadržava među vama dulje od dva, ili tri dana ako je potrebno. Želi li se nastaniti u vašoj sredini, jer ima neku službu, neka radi i time se uzdržava. Nema li službe takav, neka vam bude na upozorenje da u vašoj sredini ne bude ni jedan kršćanin koji je lijenčina. Ne ponaša li se drugačije, taj je samo jedan „preprodavač Krista” (onaj koji glumi da je kršćanin, prodavač magle, op. a.). Stoga budite pozorni kada su takvi u vašoj sredini9. Ovaj tekst napisan je u prvoj polovici prvog stoljeća, dakle u vrijeme nastajanja mlade Crkve. Pokazuje koliko su prvi kršćani pazili na ponašanje svojih članova u društvu u kojem u živjeli. Znali su kako svojim ponašanjem ostavljaju dojam, ne o njima samima, već o čitavoj Crkvi.

Vodili su računa da ne budu bekorisne lijenčine i paraziti koji sve čekaju da im se spremi, da dobiju sve „na gotovo”, već su sudjelovali u izgradnji društva na pozitivan način– doprinoseći društvu svojim ponašanjem i radom. „Kako možete biti beskorisni u mjestu u kojem živite, tamo gdje se hranite istom hranom kao i drugi, odijevate se na isti način kao i drugi, i dijelite s drugima iste životne potrebe? Mi nismo bramani, ni indijski jogiji filozofi, niti smo stanovnici džungle, a nismo ni protjerani sa ove zemlje. Svjesni smo kako moramo zahvaljivati Gospodinu Bogu, Stvoritelju: ne smijemo odbaciti ni jedan jedini plod njegova djela. Uzimajmo sve s mjerom, umjereno, bez pretjerivanja, bez da griješimo. Živimo kao i drugi ljudi, zajedno s drugima, jer moramo na tržnicu, u mesnicu, u terme, gostionice, radionice, prenoćišta, odmorišta, i na sva mjesta kao i drugi. Sa vama (nevjernicima, op.a.) također plovimo, sa vama smo vojnici, s vama radimo na polju, prodajemo robu, obavljamo službe razne i svoja djela predajemo vama na korist. Ne razumijem kako se netko takav može nazivati beskorisnim (…)10.

Postojala je svijest kako se kršćani ne separiraju od svijeta, ali istovremeno ne smiju popustiti izazovima koje svojim grijesima i grešnim postupanjem svijet može unijeti u njihove živote. Stoga su pazili kako, živeći u svijetu, ne bi postali poput svijeta. „August, koji je oblikovao Carstvo, nije se želio zvati Gospodinom- to je ima za Boga. Njega ću zvati carem na način na koji to narod čini (…). To što Augusta zovem carem ne ograničava moju slobodu da mog Gospodina, koji je jedan i jedini, Bog svemogući i vječni, također zovem Gospodarem cara11. Kršćani su se učili praviti razliku između svjetovnih stvari i kršćanstva pa su su svijetu „boravili u svojim domovinama ali kao stranci, uzmali su dijela u životu grada, ali su sve podupirali kao došljaci. Sva je zemlja za njih bila njihova domovina i sva je zemlja za njih bila strana zemlja istovremeno. Kao i svi ostali, ženili su se i rađali djecu, ali nisu djecu koja su se rađala odbacivali. Imali su zajednički stol, ali nisu imali zajednički krevet. Živjeli su u tijelu, ali nisu živjeli po tijelu. Provodili su svoje vrijeme na zemlji, ali njihova je domovina zapravo bila nebo. Poslušni su bili zakonima zemalja, ali sa svojim su životima nadilazili te zakone12.

Eto, takvi su bili prvi kršćani, a i mi bismo danas tako trebali živjeti: biti u svijetu sijači mira i radosti, jednog mira i radosti koje nam je darovao Isus13. U svijetu u kojem živimo „nije dovoljno to što smo pravedni- jer pravednost traži da se svakome daje ono što ga pripada- mi moramo biti dobri i strpljivi14. Moramo nadilaziti svijet čiji ćemo život poštovati u svemu što je kršćansko, i napraviti korak dalje u trpljenju i strpljenju sa svima. Kako napraviti to u svijetu u kojem živimo, a da ne budemo čudaci ili da se ljudi ne udaljavaju od nas?

__________________________________

1Mt 16,16

2Izl 30,11-16

3F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-27

4Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 322

5II. Vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, GAUDIUM ET SPES, 43

6F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-30

7Sveti Ambrozije, Izlaganje o Lukinu evanđelju 4,73

8F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-30

9Didache, 12,1-5

10Tertulijan, Apologético, 42

11Tertulijan, Apologético, 34

12Pismo Diogenetu, 5

13Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 30

14Atenagora, Legatio pro Christianis, 34

Scroll to Top