Oprostiti uvijek

Četvrtak, 11. kolovoza 2022.

Mt 18,21– 19,1

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« »A kad taj isti sluga, izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.« »Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.

ODGOVORNOST ZA BLIŽNJE

Nepošteni sluga ne razumije da je oproštenje znak ljubavi, nova šansa za povratak u život. Njegovo gledanje na dug je matematičko, hladno, ima granice. Zamislite samo; gospodar njemu oprašta dug od “deset tisuća talenata”, a on nije u stanju oprostiti dug od “sto denara”. Jedan talenat vrijedi oko 6000 denara. Naime, talenat je bila mjera za 34 kg srebra, dok je jedan denar od srebra odgovarao mejri od približno 3,4 g srebra što je odgovaralo jednoj drahmi. Sto tisuća talenata ima vrijednost koju židovi nisu ni znali izreći (oko 60 000 000 denara/ drahmi). Usporedite li to sa sto bijednih denara, shvatit ćete I smisao priče. Mi moramo opraštati i nadoknađivati izgubljenu ljubav svojim oprostima. Sve ono što mi opraštamo jedni drugima, beznačajno je u odnosu na ono što Gospodin oprašta nama!

Moramo pokazati ljubav jedni prema drugima opraštanjem- tako da preuzimamo kazne koji drugi zaslužuju, da milosrđem nadoknađujemo ljubav koju oni izgube grijesima. Ako te brat tvoj u nečemu povrijedi ili sagriješi, uzmi ga na samo I opomeni ga. Otprilike ovim riječima Gospodin upozorava na nužnost bratske ispravke. Razmislimo li malo bolje o našoj svakodnevnoj komunikaciji, lako ćemo uočiti kako je prožeta situacijama koje obiluju pogreškama osoba. Za normalan kršćanski suživot potrebno je imati osjećaj odgovornosti za drugu osobu i svijest o tome da svojim ponašanjem utječemo jedni na druge. Ili još bolje, potrebno je imate u sebi istinsku ljubav prema bližnjemu koja će nas poticati da pazimo na ljude oko sebe. A ljubav podrazumijeva iskrenost u odnosu kako u dobru tako i u zlu, kako u ispravnim stvarima, tako i u krivim.

Što to znači, s kršćanskog gledišta biti odgovoran za bližnje? Razlog zbog kojeg nam valja preuzeti odgovornost za bližnjega jest ljubav. Sjetite se: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Kada se odgovorno ponašamo prema drugome, na isti se način ophodimo prema sebi. Teško će me bilo tko uvjeriti da netko tko se ophodi dobro prema drugome, čini sebi loše i obrnuto; netko tko se prema svome životu ponaša odgovorno, sigurno će biti odgovoran prema drugome. Ovdje je potrebno jedno pojašnjenje. Riječ je ispravnom ophođenju prema sebi; normalnom ponašanju, a ne sebičnom zauzimanju za sebe u kojem se izgubi osjećaj za bližnjega. Ovo normalno ponašanje pretpostavlja jedan princip: ne možeš drugoga voljeti na pravi način, ako sebe ne cijeniš kako treba. Shodno tome, ako cijeniš sebe više nego druge, krivo činiš i ne procjenjuješ sebe ispravno. Drugim riječima, potrebno je uspostaviti pravilan odnos između ljudi kako bi se jednako cijenili i odgovorno ponašali jedni prema drugima.

RES-PONDERE

U tome leži tajna odgovornosti za bližnje: staviti sve u pravilan odnos. Sama riječ odgovornost dolazi od prijevoda sa latinskog respondere. Ova riječ u svom korijenu ne znači samo odgovoriti riječima na nešto, već djelovati odmjereno. Drugim riječima, reagirati na nešto ili u odnosu na nekoga s pravom mjerom- na pravi način. U situacijama u kojima je jasno da bližnji griješi, ne treba uvijek reagirati istom mjerom. Podsjećam Vas kako je I Gospodin govorio kako nas ne obvezuje oko za oko i zub za zub. To nije kršćanski. Naprotiv, kada ti brat pogriješi, traži način da ga upozoriš na grešku, i čini to iz ljubavi, iz želje da pomogneš bratu i vratiš ga na pravi put.

Kako onda reagirati na pravi način? Kako pokazati ljubav svojom opomenom? Ono što mi nazivamo bratskom ispravkom podrazumijeva djelovanje iz ljubavi prema bližnjem, a to jednostavno predstavlja jednu odmjerenu reakciju koja ne ide za tim da kritizira ili maltretira, već da se upozori bližnjega kako nešto nije napravio dobro i da bi možda to trebalo drugačije. Jednako bitno jest da se takva ispravka ne bi smjela vidjeti. poslušajmo što isus kaže: uzmi brata nasamo i kaži mu. Nije kazao uhvati ga ispred cijelog sela I ocrni ga. Ova prva pomoć treba biti učinjena u tišini ili samoći dvojice. Nitko naime ne mora znati tuđu grešku. Problemi nastaju kada se s druge strane ovaj pokušaj pomoći shvati kao zla namjera što nije rijetkost. Na žalost, to je jedan od rizika kršćanskog života kojeg svi moramo prihvatiti. Ukoliko ostanemo nijemi na pogreške brata, postoji stvarna mogućnost da ta se ta osoba potpuno izgubi za Boga. Kažemo li, nije isključeno da će osoba reagirati neugodno po nas, ali kada kažemo to će ostati u nekom mračnom kutu njegove duše I jednog dana mogao bi se sjetiti korisnog savjeta.

SPREMNOST ZA OPROSTITI: opraštanjem se umnaža ljubav u nama i u bližnjima

Sukladno prispodobi iz evanđelja jasno je kako će nas Bog pitati o našoj spremnosti da oprostimo drugima. Izostane li ona, teško je onda govoriti o pravednosti: kakav bi to bio Bog koji bi oprostio sve grijehe nekome tko sam ne želi oprostiti nečije propuste? Tu ne bi mogli govoriti ni o milosrđu ni o pravednsoti. Dakle, milosrđe božje nije upitno, ali pravednost stavlja poseban svakodnevni zahtjev pred nas: opraštati do u nedogled! Malo ćemo pokušat razjasniti ovo opraštanje.

Nije rijetkost čuti kako netko ne može oprostiti drugome neku grešku ili uvredu. Možemo shvatiti bol koju stvara tuđa uvreda. Možemo razumjeti čak i situaciju u kojoj netko nema snage ili uvjete u duši kako bi mogao nekome oprostiti, jer bol i rane ga razdiru toliko da može povrijediti bližnjega. Ono što je teško shvatljivo jest nedostatak želje ili potpuno odbijanje mogućnosti da oprostiš. Opraštanje je naime stvar ljubavi onoga koji oprašta i onoga koji traži oproštenje i to se pokazuje željom da se oprost traži ili udijeli. Ne mogu se složiti kako je to stvar mogućnosti, jer uvijek postoji neka mogućnost. Potrebno je da postoji želja s obje strane: u povrijeđenoj osobi da oprosti, i u onom koji je povrijedio da primi opraštanje. Ukoliko izostane i ova druga, ostaje nam sam da u svom srcu sebe umirimo jer imamo želju za opraštanjem. Govorim ovo zbog današnjeg evanđelja u kojem Gospodin traži od nas da mi drugima opraštamo. Pročitajmo ponovo zadnji dio evanđelja: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.

OPRAŠTANJE JE STVAR SRCA, A NE PRAVEDNOSTI: u opraštanju nema kalkulacija

Isus nas poučava kako je opraštanje stvar ljubavi- stvar srca, a ne pravednosti. On nam svoje srce otvara u ispovijedi. Ne bi li mi na isti način trebali otvarati svoje srce drugima? Zašto? Postavimo se u ulogu povrijeđene osobe. Netko nas je povrijedio, ali ne želi tražiti oproštenje. Možda mu je neugodno, možda ima dobre razloge za to koje mi ne vidimo, možda …Mi u ovakvim situacijama ne bismo trebali kalkulirati. Jednostavno, treba u srcu oprostiti čovjeku, okrenuti novi list i krenuti dalje sa životom. Ne treba se zamarati sa razlozima neke osobe koja ne želi pitati oprost, već treba biti načisto sa samim sobom: na podnešene uvrijede ne želim se vraćati i točka- svima je sve oprošteno. Želja za praštanjem u onom koji treba oprostiti stvara dug u ljubavi kojeg samo opraštanje može namiriti. Neopraštanje može silno povrijediti ljubav u čovjeku koji se iskreno kaje i želi promijeniti svoj život; koji uostalom želi nadoknaditi štetu koju je počinio. Već sama činjenica da traži oprost govorio osobi koja razumije što je pravednost, ali i više od toga: razumije kako je povrijedio neku osobu- kako je povrijedio njezinu ljubav!

Opraštanjem I zaboravom najviše dobiva onaj koji prašta. Onaj koji je nanio uvrijedu dobiva oprost, a preko njega ljubav i milosrđe. No onaj koji je oprostio, dobiva mira i radost. “Za sve moramo imati razumijevanja, sa svima graditi suživot, sve opravdati, svima opraštati. Ne radi se o tome da nepradu trebamo nazvati pravdom, ili da ustvrdimo da vrijeđanje Boga nije vrijeđanje Boga, da je zlo dobro. Radi o tome da suočeni sa zlom ne ćemo uzvratiti drugim zlom, nego jasnim naukom I dobrim djelom: zlo svladaj dobrim1. Osim toga i mi se možemo naći u položaju nekog tko treba oproštenje, jer ne postoji grijeh niti zločin drugog čovjeka kojeg ja ne bih bio kadar počiniti iz svoje slabosti; a ako ga još nisam počinio, to je zato jer me Bog u svojoj milosti spriječio i sačuvao me u dobru2. Stoga, u opraštanju počnite od sebe: svak bi volio da mu greška bude oproštena.

Jedan razlog za bezuvjetno opraštanje leži i u činjenici da nikada sami nismo u stanju objektivno sagledati vlastite postupke I okolnosti koje su mogle utjecati na nečiji grijeh. Možda smo upravo mi potakli nekoga na grijeh, a da toga nismo bili svjesni. Stoga bi se rasprave o krivnji mogle pretvoriti u vlastito pravdanje, a to ne vodi nikuda osim u dodatno zaoštravanje odnosa. Pravdu ostavimo Onome koji sve vidi. Poput Njega pokušajmo, radi svoga srca I radi svoga “računa” u nebu, opraštati svima. Pa I sam Gospodin je to učinio, zar ne?

Kada nas povrijedi netko, imajte na pameti da mu je iskreno žao svega što je učinio. Ne ulazite u tuđe razloge, ne pitajte se zašto Vas netko nije upitao za oprost. Kao da je to uostalom najvažnija stvar na svijetu? Često ta potreba da nam se netko ispriča dolazi od vlastite taštine koju sami nismo u stanju primjetiti. Riješite oprost drugima sa sobom u svom srcu. oprostiti nekome ništa ne košta- svi su na dobitku- svi rastu u ljubavi. I sjetite se kako je nužno opraštati. Nužno je zbog ljudi, ali I zbog samoga sebe; jer Bog će nas na kraju vremena upitati za račun: je li nam sve oprošteno i jesmo li svima oprostili?

BEZUVJETNO OPRAŠTANJE NAS ČINI SLIČNIM BOGU

Sveti Petar pita Isusa: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Odgovor Isusa možemo razumjeti kao potrebu bezuvjetnog i neograničenog opraštanja. Opraštanje je nužnost za kršćane koji žele ostvariti onu sličnost s Bogom koja će ih u konačnici dovesti do cilja- do kraljevstva nebeskog. Sveti Toma to komentira ovako: “Svemoć Božja očituje se prije svega u djelima praštanja I milosrđa, jer Bog pokazuje svoju nadmoćnu snagu upravo praštajući imajući milosrđa3. Nije opraštanje samo potrebno kako bismo se pokazali kao dobri, već prije svega kako bismo polako postajali što sličniji Bogu. Razmislimo li malo bolje, vidjet ćemo kako je jedna od najtežih stvari oprostiti uvrijedu. Puno se lakše prepustiti bijesu I puno je lakše napadati ljude tražeći određenu zadovoljštinu koju, kada je ne dobijemo od čovjeka koji nas je povrijedio, dobivamo od samoga sebe. Naša srditost spram nekog kome nismo oprostili ili koga nije briga za oprostom, jer zadovoljština koju sami sebi dajemo kada nam se čini kako nemamo kome oprostiti. Oprostiti, onako iskreno, od srca, uistinu nije lako. No, uspijemo li oprostiti, najprije ćemo zadobiti potreban mir. Ne opraštanjem, podsjećanjem na uvrijedu, sve u nama počinje “kuhati” prije ili kasnije, I malo po malo postajemo nesposobni započeti neki normalan razgovor bez da se dotaknemo onoga kojem nismo oprostili.

Nije potrebno nekome, tko oproštenje ne traži, trčati I govoriti mu kako mu želimo oprostiti. To je malo “iščašeno”. Potrebno je oprostiti odmah u srcu. “Zatomimo u sebi sjećanje na nanesene uvrijede, na pretrpljena poniženja, bez obzira na njihovu nedoličnost, nepravednosti I grubost; jer ne bi bilo ispravno da dijete Božje izrađuje ili čuva neki popis nepravdi4. Početak svakog praštanje je odricanje od zlopamćenja (ovo nekima može biti izvanredna pokora u Korizmi) kako bi lišili svoje srce bilo kakvog neprijateljstva. Uz to, praštati treba tako da pri tom ne bude nekog “teatra”, već da sve bude takvo da opraštanjem ne ponizimo drugu osobu. Često I nije potrebno ništa kazati: dovoljan je jedan osmijeh, ljubazan početak novog razgovora, neka ljubazna gesta po kojoj će osoba shvatiti kako si joj oprostio.

____________________________

1Sveti Josemaria Escriva, Susret s Kristom, 192

2Sveti Augustin, Ispovijesti, II-7

3Sveti Toma Akvinski, Teološka suma, I, q.25, a. 1

4Sveti Josemaria Escriva, Prijatelji Božji, 309

Scroll to Top