Malo o ljubavi

Petak, 12. kolovoza 2022.

Mt 19, 3-12

U ono vrijeme: Pristupe Isusu farizeji pa, da ga iskušaju, kažu: »Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?« On odgovori: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.« Kažu mu: »Zašto onda Mojsije zapovjedi dati otpusno pismo i — otpustiti?« Odgovori im: »Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — pa se oženi drugom, čini preljub.« Kažu mu učenici: »Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se.« A on im reče: »Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.«

LJUBAV JE ZAVIJEK LJUBAV

Bez puno filozofiranja Isus Krist jasno pokazuje kakva je volja Božja kada je u pitanju odnos muškarca i žene. Prije svega riječ je o vezi jednog muškarca i jedne žene, a ne raznim kombinacijama u kojima se nalazi “širi krug prijatelja.” Uz to, Gospodin naglašava kako je ova veza stvar srca. Poučava ih riječima koje se tiču Mojsijeva zakona koji je dopuštao otpuštanje žene bez posebnih razloga: Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. Razlog donošenja ovakvih razloga je tvrdoća srca Kako veli Gospodin. Malo razmislimo o tome. Srce u sebi nosi sliku života, a kako se čovjek kao osoba mođe oblikovati samo u ljubavi, onda srce uzimamo kao sliku ljubavi čovjeka. Zapravo, možemo kazati kako bi to bio život koji počiva na ljubavi. Pa ako je brak stvar srca, pitanja najprije treba upraviti ljubavi dvoje ljudi koji ulaze u brak.

Kada bismo uvažavali činjenicu da je brak veza muškarca I žene koja počiva na ljubavi, zašto onda netko ima pravo, a netko nema pravo rastavljati takvu vezu? Zašto neke kulture I vjere to dopuštaju, a druge ne? Zapravo, nisam siguran u ovo što ću kazati, ali mi se čini kako jedino katolički pristup braku podrazumijeva nerazdvojivost te veze.

Dakle, ako velimo kako je ljubav temelj bračne veze, pitamo se može li ljubav trajati neko vrijeme I onda prestati? Meni se čini kako to nije moguće. Ljubav je vječna I kada nekome kažete da ga volite, onda nigdje ne spominjete vrijeme. Nikome ne govorite kako ćete ga voljeti dvije- tri godine, a onda će ljubav prestati. Kada je ljubav u pitanju, onda se o vremenu ne razmišlja. Onda se ni o prekidu veze ne razmišlja- ljubav to jednostavno ne trpi.

Kako to da neka veza izgledaju kao da u njima nema ljubavi ili da nisu nastale na ljubavi? Pa i ljubav se mijenja, s vremenom ona zrije kod nekih ljudi, a kod drugih se na žalost pretvara u nešto čega ne bi trebalo biti u braku. No to još uvijekne znači kako to nije ljubav. Možda nema onog mladenačkog žara, možda nema one romantike koju mladi traže, ali postoje druge stvari koje muža I ženu čvrsto vezuju međusobno.

LJUBAV SE USMJERAVA SAMO ZALJUBLJENIMA

Pitanje koje danas često možemo čuti vezano je uz brakove naših predaka. Obično na te brakove primjenjujemo krive obrasce po kojima su se svi ti brakovi dogovarali. Nek su doista bili dogovarani, ali ne svi. Većina brakova bila je plod prethodnih poznanstava, pa je i u njima je bilo žara kao I kod ovih današnjih veza, jer da ga nije bilo, vjerojatno ovo ne bi ni pisali ni čitali. Razlika između današnje percepcije veza muško- žensko I ondašnje leži u cilju tih veza ili njihovu usmjerenju. Nekada se ćudoređe drugačije shvaćalo nego danas, pa je povrijediti čednost neke žene bila velika sramota za sve. Stoga se veza muško- žensko uvijek sagledavala kao nešto što je usmjereno braku. Brak je davao taj jedna okvir koji je uobličavao ljbav muškarca I žene. Unutar tog okvira nitko nije smio ući, jer ljubav je isključiva- ona isključuje treću osobu iz ljubavi muško- žensko. Supružnička ljubav ne dozvoljava da joj se itko izvan približi. Pa ni otac ni majka, a kamoli netko tko bi ozbiljno mogao narušiti nutarnji sklad veze. Supružnička ljubav želi gledati plodove- djecu koju će odgajati svojom bračnom ljubavlju.

Današnje je ćudoređe prilično labava kategorija. Iz pozicije Crkve, ništa se nije promijenilo u pogledima na veze muško- žensko, ali iz pozicije društva se promijenilo dosta toga. Jedna od stvari koja je došla s “novim” pogledima na svijet, jest i usmjerenje veze muškarac- žena. Na žalost, kada momak I djevojka uđu u neku vezu, nerijetko to čine isključivo radi tjelesnog zadovoljstva. O braku se ne razmišlja. Stvari se izvrću I treba postaviti pitanje je li ovo ispravan redoslijed stvari. Ovakvo ponašanje koristi čovjeka i njegovo tijelo samo kako bi se došlo do zadovoljstva. Cilj ovakve veze nije trajna zajednica, već zajednica koja bi mogla prestati kada nestane “interes” za drugoga. Drugim riječima, iskorištava se nečija osobnost za vlastiti interes. Ovakve veze nerijetko “pucaju”, a nije ni čudo jer nisu bile utemeljen na ljubavi već na putenosti. Često se nađe povrijeđena ona strana koja je gajila iluzije kako je ta veza isto što I prava ljubav. Kada dojade jedno drugome, ili kada nađu zanimljiviju osobu, partneri napuštaju jedno drugoga I pitamo se je li tu bilo ljubavi? Teško, jer ljubav ima svoje kriterije, ima svoj unutarnji red. Ona traži vječnost, isključiva je kada je u pitanju veza muško- žensko, I ima svoj cilj- brak.

TVRDOĆA SRCA

Tvrdoća srca o kojoj govori Gospodin zapravo je nedostatak prave ljubavi između muškarca I žene. U Isusovo vrijeme, muškarci su obilato koristili svoj položaj koji im je bio zagarantiran Zakonom, I tu leži izvor problema. Oni su Zakon koristili kako bi zadovoljili svoje pohote. Tvrdoća srca aludira na grijeh koji je zarobio njihova srca I od kojeg se nisu mogli otrgnuti. To mnogima nije dozvoljavalo da u svom životu uistinu utjelove pravu ljubav. Riječ je srcu koje ne ljubi onom ljubavlju spremnom na žrtvu, već je često tvrdo i zatovreno za potrebe drugih. To je srce okrenuto samome sebi koje često ne trpi prigovore ni drugačije mišljenje. Kako se brakovi ljudi takva srca ne bi kidali, kako se ljudi ne bi izvrgli napastima da varaju jedni druge zbog nezadovoljstva u braku- Bog je dozvolio Mojsiju da se žena otpusti.

Kako to da danas, kada su nam usta puna ljubavi, imamo toliko rastava braka koliko ih nikada nije bilo prije? Čini mi se kako su uzrok tome dva razloga. Prvi je stvar odgoja kojim se mladi usmjravaju pogrešnim ciljevima kada je ljubav u pitanju. Spolni se odgoj usmjerava takvoj edukaciji koja naglašava potizanje užitka, a ne traženje ljepote u duši, niti traženje ljubavi. Ovakav odgoj ljubav čovjeka usmjerava prema sebi, što je suprotno naravi ljubavi koja traži najprije dobro drugoga, a onda unutar toga prostora nalazi svu radost ovoga svijeta i za sebe. Odgoj usmjeren zadovoljstvu kao jedinom cilju, isključuje ljubav druge osobe, i ne uvažava je onako kako bi to ljubav činila- trajno. Sve se svodi na vrijeme u kojem se nalazi zadovoljstvo, i kadase zadovoljstvo ne nalazi, veza postaje besmislena.

Nestao je odgoj koji spolnost shvaća ne kao sredstvo za zadovoljenje svojih požuda, već kao integralni dio čovjeka čija tjelesnost služi za sazrijevanje u ljubavi. Kako je nestao ovakav oblik odgoja, nestalo je i slike čovjeka kojeg odlikuje čistoća osobnosti, dostojanstvo, plemenitost,… Ove riječi kao da nestaju iz odgojnih ustanova. Čistoća u spolnosti nije sredstvo uskraćivanja zadovoljstva, već odgoja osobnosti. Budu li htjeli mladi će pronaći put kako postići ono što žele i nije cilj odgoja uskraćivati im nešto što često nitko ne može kontrolirati. Cilj je odgojiti jednu osobnost koja prije svega neće imati tvrdo srce. A tvrdo srce neće imati ona osoba koji vidi potrebe drugoga prije nego svoje, koja drugu osobu ne vidi kao sredstvo za postizanje vlastita zadovoljstva, već kao osobu u kojoj vidi ljepotu čistoće u naknama, u postupcima, riječima,… Jednom riječju, vidi se osoba na jedan drugačiji način.

Ljubav naime traži čistoću srca, čistoću nakana, čistoću u svemu što se radi kada je voljena osoba u pitanju. Samo čisto srce može pronaći čistu ljubav, jer svaka je osoba poput ogledala u kojem se mi sami ogledamo i na neki način sebe vidimo u drugome. Ne zaboravite, Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. Ovo zapravo znači kako je u srce svakog čovjeka ucrtao svoju sliku- sliku idealne osobe. Kako je naš život usmjeren „drugome”, tako nas zapravo ljubav potiče da tražimo idealnu osobu- onu osobu koja je najbliža slici nekoga koga već imamo u sebi. Kada tu sliku nađemo u drugome, počinju vrcati iskre, javlja se interes za osobu na jedan drugačiji način.

Odgojimo li osobu za sebe, usmjerimo li mu ljubav u krivom smjeru dobivanja zadovoljstva preko drugoga, pitamo se što li će ta osoba u drugome tražiti? Zapravo, kakvu sliku idealne osobe nosi u sebi? Ta slika otkriva i osobu koja sliku nosi, pa ono što tražimo u drugome, zapravo već nalazimo u sebi (svjesno ili nesvjesno). Na ovaj način ljubav koju u sebi nosimo, preko osobe koja nas privlači, u kojoj vidimo ideal našega života, usmjerava nas Bogu koji je u oba srca utisnuo svoju sliku. Svaki od nas te slike vidi na drugi način upravo zbog naših ograničenja, koja se očituju preko prije svega odgoja. Zbog toga, krivo odgojen čovjek koji traži ljubav svoga života uvijek pati kada se namjeri na krivu osobu.

Ovdje dolazimo do drugoga razloga zbog kojeg imamo mnoštvo brakova koji se raspadaju, a to je spremnost na trpljenje. Ljubav sve trpi doista, ali i to ima svoje granice. Nitko ne smije koristiti činjenicu da ljubav čovjeka kapacitira za trpljenje. Ovo bi bilo ravno robovanju u kojem jedna strana trpi iz ljubavi, a druga to obilato iskorištava i živi svoj komoditet u punini. Ipak, ljubav u sebi uvijek mora očitovati spremnost na trpljenje s obje strane. Jer ona ograničenja o kojima smo pisali često se urežu u narav osobe, pa ih teško iskorijeniti. Treba vremena, a vrijeme čini da jedno trpi. Ukoliko to nije iz ljubavi, sve se pretvara u horor.

Konačno, odgojiti osobu za čistu ljubav koja ne traži ništa za sebe, znači odgojiti savjest koja će na ispravan način gledati na bližnjega. Ovo je važno radi situaciju u kojima se svi nađu prije ili kasnije, a koje čovjeka dovode u prigodu da sagriješi i počini preljub. Ne bih problematizirao preljub, već posljedice po osobu koja je počinila preljub. Netko će kazati „što se ne zna, nije ni bilo”, pa po toj logici nema štete, jer prevarena strana ne zna ništa. Ipak, onaj koji počini preljub teško ranjava ljubav koju u sebi nosi. Ta ljubav, ovakva ili onakva, zadobiva rane koje čovjeka slabe u karakteru, čineći ga osobom koja je sklona popuštanju u zlu, opravdavanju istoga. Kada dakle o čistoći govorimo, onda pričamo o odgoju koji je usmjeren vjernosti i učvršćivanju karaktera osobe.

Scroll to Top