Oganj Božje ljubavi

Lk 12,49-53

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice — otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

HLADNA RELIGIOZNOST: sljepoća za nadnaravno

Isusove riječi o ognju kojeg želi baciti na zemlju i o krstom kojim se treba krstiti, govore o njegovoj velikoj ljubavi prema ljudima. Sveti Augustin ovako tumači ovo evanđelje: “Ljudi koji u njega vjeruju gore poput vatre. Oni prime plamen njegove ljubavi. Zato se Duh Sveti pojavio u ovom obliku na Duhove: I pokažu se kao neki razdijeljeni jezici te siđe po jedna nad svakog od njih. (Dj 2,3).”1 Slijedeći Augustinovu misao, oni koji prime ovaj plamen Božje ljubavi, trebali bi taj isti plamen dijeliti drugima pokušavajući zapaliti njihova srca za Krista- za onoga od kojeg su sve primili. Kako bismo mogli nekoga zapaliti vatrom Kristove ljubavi potrebno je i sebe približiti izvoru vatre, a to je sveta misa u kojoj susrećemo Boga u Tijelu i Krvi Isusovoj. Problem nastaje u shvaćanju mise. Čini se kako smo danas postali jako bliski starim Rimljanima i njihovom gledanju na vjeru. Oni su religiju shvaćali preko obrednih čina. Nije bilo bitno vjeruje li se ili se ne vjeruje jer ovakav pristup religiji ne oslanja na nadnaravno– na božansko. Nadnaravno može biti potpuno odsutno, a da se čovjek ne iznevjeri religiji. Jedino bitno kod rimskog shvaćanja religije jest opsluživanje obreda. Rimljani su se prema svojim božanstvima odnosili sa strahom i to je bio pokretač njihove religioznosti. Bojazan od kazne, a ne vjera bila je poticaj. U ovakvom pristupu ne može se naći ništa nadnaravnoga. Na žalost, ovo je krajnost kojoj smo i sami podložni. Nerijetko pokušavamo svoju religioznost staviti isključivo u kontekst obrednog, to jest dolaska na misu.

Ovakav oblik religioznosti ima jedna mali nedostatak. Naime, izlaskom iz prostora obrednog, odlaskom sa mise, nerijetko se gube svi osjećaji religioznosti i naša se vjera polako odvaja od života. Problem leži u nerazumijevanju mise: sveta misa, misna žrtva Isusa Krista, treba nas približiti gledanju nadnaravnog– gledanju Boga koji je sebe žrtvovao na Križu za nas. Misa je slavlje u kojem susrećem nevidlji temelj moje stvarnosti- Boga. No, čovjek je sazdan da njegove oči mogu vidjeti samo ono što Bog nije: Bog se nalazi izvan vidokruga čovjeka i ne nalazi se u prostoru ljudskog motrenja. Problem religije se locira u čovjeku, odnosno u njegovu kapacitetu da nadiđe stvarnost koju opaža motrenjem. Misa ide za tim da se vidokrug motrenja čovjeka nadiđe, kako bi se čovjek osposobio da dublje ponire u stvarnost koju živi!

NADNARAVAN POGLED LJUBAVI

Stvarnost se može sagledavati bez osjetila: naime, postoje pojmovi kojima se stvarnost može opisati bez da se dotiču osjetila. Ovakav stav pretpostavlja da ono što se ne može osjetilima kvantificirati, nije nezbiljsko, već postoji- ne samo da postoji, već je ta nevidljiva stvarnost nositelj onoga što vidimo. Opredijelimo li se za ovakvo gledanje stvarnosti, shvatit ćemo kako nam je potrebna vjera za prihvaćanje onoga što se ne vidi, a u temeljima je stvarnosti. To što se ne vidi, a miče cijelu stvarnost- jest Bog. Vjera počiva na onom što nismo vidjeli, što nismo čuli. Stoga Pavao i govori kako navješćuje Mudrost koja je skrivena u Otajstvu kako je oči ne bi vidjele2. Za to Otajstvo potrebno je vjerovati kako je u njemu sva nevidljiva stvarnost Boga. Vjera pak po sebi može postati suhoparna svede li se na obred. Što nam je dakle potrebno za imati vjeru? Potreban je život koji gori vatrom žive Kristove ljubavi. Samo ljubav ima oči za nevidljivu stvarnost koja je skrivena u Otajstvu. Samo ljubav u čovjeku može vidjeti ono što ne vidi nitko. Ona otvara oči da gledaju daje od vidljivoga: da gledaju od vidljivog prema nevidljivom kao temelju stvarnosti. Vjera naime ne smije biti slijepa, ne smije se slijepo voditi činjenicama vjerskih zakona koji nam mogu otvrdnuti srce. Oči vjere zove se ljubav!

UPOZNATI BOGA DA BI NAM SRCE GORJELO ZA NJEGA

Ljubav ne pomaže znati ono što nas u životu vodi prema Bogu, već prepoznati to u konkretnim životnim situacijama. Naime, suludo je očekivati da sve o Bogu znamo. No, možemo ga voljeti i možemo prepoznavati put kroz život prema Njemu. S druge strane, ne možete voljeti nekoga koga ne poznajete, stoga nam se Bog u misi predstavlja na način da ga upoznamo bolje kako bismo ga mogli ljubiti više i prepoznati njegovo djelovanje i put prema njemu u životu. Ovo je točka u kojoj se, kada je pouka o Bogu u pitanju razlikuje primjerice vjeronauk od vjeronauka. Tamo gdje vjeronauk oduševi ljude za Boga, svi su na pravom putu. Gdje se svodi na školske činjenice- radimo nešto krivo. Naime, i misa i vjeronauk nisu samo u funkciji pouke, već oduševljavanja čovjeka za Boga. To je stoga jer samo srce koje gori za nekoga prepoznaje tragove prisutnosti svoje ljubavi tamo gdje nitko ništa ne vidi. Prepoznaje to u riječima, u gestama ljudi, u situacijama u kojima se nalazi. Takva je ljubav: ona u svemu podsjeća na onoga koga voliš. Oduševljenje čini da se vidi dalje od stvarnosti, da se gleda očima zaljubljenih, pa čovjek u sebi nalazi poticaje- nadahnuće (EM-PNEO, grč.) koje nije njegovo već dolazi od onoga koji ga je oduševio3. Ovo je poput jednog osvještenja, koje u nama pali težnju za nekim. Istovremeno, daje novu snagu za djelovati sukladno srcu, za nadići sebe. Nije ni čudo što se nekada ljudi zahvaćeni vjerom ponašaju poput zaljubljenika koji djeluje gotovo pijano, bezumno4. (MANIA, grč.)

Za razliku od rimljana ili nekih drugih religioznih kultura, naša se vjera ne prenosi vjerskim i obrednim zakonimam već isključivo ljubavlju. U tom smislu, ljubav koju iskazujemo prije svega počiva na razumijevanju svake osobe s kojom s susrećemo. Razumijevanja pak, zahtijeva od nas velikodušnost u strpljivosti, istinoljubivost i spremnost na žrtvu. Ovo je preduvjet gledanja nevidljive stvarnosti u vidljivome svijetu, u ljudima, jednako kao i preduvjet da se drugi zapale ognjem vjere u Krista. To nikako nije moguće ako se neuravnoteženo ponašamo spram drugih, odbijajuće, osorno. Radost jedne goruće ljubavi mora plamtjeti iz naših srdaca oduševljenjem za Boga.

Paradoksalno je kako ovakav oganj božanske ljubavi može učiniti da se drugi sablažnjavaju spram nas, jer ljubav od nas zahtijeva da malo drugačije živimo i ne ugađamo u zlu nikome. Dovest će nas u situaciju u kojoj će se drugi odmicati od nas kako Gospodin veli: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje”. Nemaju svi oči za ljubav, oči ljubavi kojima gledaju u svijet i ljude. Ukoliko se naša vjera utemelji samo na činjenicama, na suhoparnoj religioznosti ili slijepoj vjeri, nemamo šanse raširiti ovaj plamen na druge. Budemo li gorjeli ognjem ljubavi Kristove, neki će se doista odmicati od nas, jer se boje vatre, boje se ljubavi, boje se razočarenja u ljubavi, boje se na kraju sebe i svojih postupaka, posljedica koje ljubav sa sobom donosi, povrijeđenosti,… Odmaknut će se od ognja da se ne budu opečeni i neće dijeliti isto oduševljene. Unatoč tome ne treba odustati. Samo ako budemo gorjeli ognjem ljubavi u svakodnevici, ljubavi za Boga i bližnjega, možemo očekivati da se neki od onih koji ne shvaćaju naše stavove neće udaljiti od nas, nego će ostati blizu našeg ognja koji će im prije ili kasnije zahvatiti srca. Ako ih vatra zahvati neće im biti potrebni dokazi, činjenice da bi povjerovali, već samo vaš život koji je ispunjen ljubavlju. Ljubav naime ne traži dokaze u činjenicama- ona vidi puno dalje od ove vidljive stvarnosti.

___________________________________

1Sveti Augustin, Tumačenje psalama 96,69

21Kor 2,6-8: „6 Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, 7 nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, 8 a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao.”

3έ μ-πνέω, aor. ενέπνευσα, ep. I Ζμπν., ep. -πνείω 1) dahtati u što uvi, duhati u što τί. 2) nadahnuti koga čim τινί τι 3) disati, živjeti, s ep. aor. pas. έμπνύνθην, i med. ζμπνυτο; pas. Biti oduševljen, zaljubljen; ponovo se osvijestit

4μανία, ή, jon. -ίη, 1) bjesnoća, bijes, mahnitost. 2) ushićenje, oduševljenje mcx) μαν ικός 3, adv. -ως , μαν ιώ δης 2. i k ao fem. μα νιας, άδος, ή, bijesan, goropadan, lud, pomaman, mahnit, bezuman; pretjeran; ό μ. zanesenjak, sanjar, entuzijast; το μανιώδες bijesno oduševljenje

Scroll to Top