Ljubiti: biti kao jedno

Mt 22,34-44

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

BOG ŽELI DA GA LJUDI UPOZNAJU I ZAVOLE: DA GA LJUBE CIJELIM BIĆEM

Kroz tisućljeća povijesti Riječ Božja se javljala ljudima u različitim oblicima kako bi čovjeka privukla k sebi i kako bi preko njezinih objava čovjek upoznao i zavolio Boga. I ne samo to. Bog je iz tih razloga sebe učinio čovjekom i sebe umanjio. Na neki način, Bog učovječen postaje jedan “sažetak” svega onog što je učinio sa svemirom i čovjekom. Bog se “sažeo” na čovjeka kako bi se s čovjekom intimizirao i kako bi mu taj čovjek neprestano bio u blizini. Stoga za upoznati Boga valja nam gledati u Isusa Krista i njegovu svetu ljudskost. Ona nam opisuje Boga i omogućava Boga približiti slikom. Boga nikada nitko ne vidje- dok nije Isus došao. Sada, s Isusom imamo sliku Boga pred sobom i možemo o njemu razmišljati na drugi način, možemo ga zavoljeti dublje, onako kako se vole ljudi. Oni se najprije gledaju, zainteresiraju jedno za drugo, napokon se zavole.

U Isusu nam se Bog daje u potpunosti i u osobi susa Krista učinio se shvatljivim. Na ovom mjestu podsjetit ćemo ponovo na Isusove riječi: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.” Najveća i prva zapovijed nam nalaže potpuno predsti svoje biće Bogu preko ljubavi. Za ljubiti nekoga morate ga upoznati, ali kako Bog nije posve spoznatljiv zbog nedostatnosti našeg uma, potrebno je uključiti cijelo svoje biće u tu ljubav. Zapravo, sve je isto kao i kada se vole muž i žena- potrebno je uključiti cijeli svoj život u tu ljubav kako bi se dublje shvaćala stvarnost voljene osobe. Razum nije dovoljan, ali ni osjećaji nisu dovoljni da bi se voljelo Boga. Potrebno je i jedno i drugo, podržano snažnom voljom koja nas potiče živjeti na način ugodan Bogu. Ljubav se ne može reducirati samo na upoznavanje, kao što se ne može reducirati samo na osjećaje. I spoznaja i osjećaji moraju ići zajedno kako bismo stvorili jednu vezu ljubavi.

PRONAĆI U SEBI BOGA I BOŽJE POTICAJE: razum

Ljubav ne ide bez razuma. U originalu današnjeg evanđelja koristi se grčka riječ diánoia, koja upućuje na racionalni element potreban za jednu ljubav. Zamislite bezglavu ljubav. Jednu vezu u kojoj nitko ne vodi računa o dobru onih koji se vole. Takva se ljubav pretvori brzo u pakao. Potrebno je promišljanje u ljubavi. Nastojimo li upoznati Isusa Krista, njegovu riječ i misao danu po Svetom Pismu; nastojimo zapravo upoznati Božju volju preko duhovne stvarnosti, preko riječi- misli Isusa Krista, za koje želimo da nam budu vodilja u svakodnevici. Ta misao je duh, ta riječ je duh. Neće li onda Onaj kojeg želimo upoznati bolje, preko svoga Duha- Duha Svetoga, priteći u pomoć u mislima- u duhu– onom koji Ga želi bolje upoznati kako bi ga više zavolio?

Duh Sveti ima upravo tu zadaću: dublje nas uvesti u zajedništvo s Isusom, s Bogom, preko duhovne stvarnosti. Najprije se sve mora dogoditi u nama, najprije moramo shvatiti nešto kako bismo slobodno pristali djelovati. Najprije dolazimo do spoznaja o Bogu koje nam postaju temlejem našeg djelovanja- uvjereni u ispravnost svega što znamo o Bogu, a to često dolazi od samog Boga (rekli smo kako ne možemo sve sami shvatiti, kako nam Bog u tome pomaže) mi počinjemo živjeti i djelovati u skladu s onim što Bog od nas traži- postajemo vjernici ne samo riječju, nego i djelom.

Onaj koji Boga želi upoznati preko Isusa Krista, primit će od Isusa Krista i dostatne spoznaje o Bogu, ali i o tome kako živjeti s tom spoznajom na ispravan- kršćanski način. Duh Sveti nije neki “duh Kasper” koji leti uokolo. Duh je Sveti netko koga se uvijek može pronaći sa sakramentima. Kako je duša čovjeka vezana uz tijelo, tako je i sa Duhom Isusa Krista: duša je vezana uz tijelo. Stoga, kada u Euharistiji primate Tijelo Kristovo- primate živo Tijelo živoga Boga. To znači da tu sigurno primate i Duha! Nisu sakramenti dani od Boga kako bismo mi izvodili neki svoj privatni “cirkus” u Crkvi, već kako bi svaki čovjek koji želi upoznati i zavoljeti Boga sreo Boga u potpunosti preko TIjela i krvi Kristove: Sresti ga u potpunosti znači sresti Isusa sa Duhom i Tijelom. Taj Duh naziva se I Ljubav: on je ljubav Boga Oca i Boga Sina. Stoga, dolazak na sakramente zapravo je dolazak na jednu pouku Duha koju mi ne možemo kontrolirati, koja nadilazi naše mogućnsoti spoznaje. To je dolazak na “zdenac žive vode”. Taj će nas Duh- Ljubav poučiti o sebi, I poučit će nas kako ljubiti više. Kada kažemo da će nas “poučiti” da ljubimo više, mislimo kako će nam dati novo svjetlo u naše spoznaje da u konkretnim životnim situacijama pronađemo načine za pokazati djelima kako Boga volimo. Tako, kao što je Isusova ljudskost sažetak Božjeg bića koje se učovječilo, Euharistija postaje “sažetak” onoga što nam je potrebno da bismo se Bogu približili.

OSJEĆAJI, SRCE

Ipak, kada bi sve ostalo samo na spoznaji, lako bi se moglo dogoditi da ljubavi ne bude, da čovjeka privuku druge stvari. Osim toga, čovjek nije samo sazdan od žive spoznaje. Ljubavi nema bez razuma, ali nema ni bez osjećaja. Kada za nekoga kažemo da je “bezosjećajan” mislimo kako mu nedostaje ljubavi spram nekoga. Sveti Toma Akvinski poučava kako je načelo ljubavi dvostruko: voljeti se može koliko razumom, toliko osjećajima. Razum nam govori što i koga trebamo voljeti, a osjećajima prijanjamo uz onog kojeg volimo. Srce nas približava, spaja s osobom koju volimo. Sveti Ivan Zlatousti komentira ovo protv manihejske sljedbe koja je osjećaje smatrala zlom: “Budući da smo ljudi, nije moguće u potpunosti biti bez osjećaja; njima možemo vladati, ali bez njih ne možemo živjeti. Štoviše, strast može biti od koristi ako je znamo koristiti kada je to potrebno1. Zamislite ljubiti Boga bez osjećaja? Biti bezosjećajan u vjeri, znači imati jedan ozbiljan nedostatak u svom odnosu prema Bogu. Svi koji žele izbliza slijediti Krista, moraju se stalno podsjećati kako se se kršćanski život ne sastoji “od puno razmišljanja, već od puno ljubavi.2

Ipak, ljubav ne smije prerasti u jedan sentimentalizam ili puko oslanjanje na osjećaje. Tada se događa (a često to primjećujemo danas) kako se vjernici vođeni osjećajima, idu na misu samo kada “osjećaju potrebu”, rade kršćanski samo kada “osjećaju” da je to potrebno, idu svećeniku za kojeg “osjećaju” da im odgovara,… Zapravo, ovdje se ne radi o sentimentalnosti, već o duhovnoj lijenosti i komoditetu koji osjećaje koristi kao izgovor za nešto učiniti ili ne učiniti. Tako se, ovi kršćani najčešće ponašaju spram svojih građanskih i ljudskih dužnosti: ispunjavaju ih kada “osjećaju” da to trebaju napraviti. Ovo nije kršćanski. “Ljubav prema Bogu- kao i svaka istinska ljubav- nije samo osjećaj, nije prazni sentimentalizam. Ona treba upravljati svim vidovima čovjekova života3. “Djela su ljubav, a ne lijepe riječi. Djela, djela! Odluka: Nastavit ću ti često govoriti da te ljubim- koliko sam to puta danas ponovio!, Ali uz tvoju milost, bit će iznad svega moje vladanje, bit će svakodnevne sitnice- svojom nijemom rječitošću- koja će pred tobom vikati, iskazujući ti moju ljubav4.

LJUBITI BOGA SVIM SRCEM SVOJIM, SVOM DUŠOM SVOJOM I SVIM UMOM SVOJIM

Ovaj nam naslov otkriva kako prema Bogu nema pridržaja u ljubavi. Bog želi da ga upoznamo- da shvatimo kako i koliko nas voli- kako bismo, upoznavši toliku ljubav, sebe predali u potpunoj ljubavi Bogu. „Kako je slatka i ispunjajuća ljubav Boga u nama! Kada bi je mogli upoznati, zapalili bi u sebi takvu vatru ljubavi u svom srcu, da kada bi se ona mogla proširiti poput vatre na materijal, ona bi trenutno spržila sve što bi dotakla5. Od nas se očekuje da Boga volimo cijelim bićem. „Zapovijeda ti se da Boga ljubiš svim srcem svojim, kako bi ti On bio stalno u tvojim mislima; sa cijelom dušom, kako bi to uspio napraviti u svom životu; sa svim umom svojim kako bi svoje umovanje posvetio Onom od kojeg si sve i primio. Ne ostavljaj nijedan dio svoje egzistencije takav da se osjeti besposličarenje ili da umjesto toga radiš nešto drugo. Stoga, svaka stvar koju volimo treba biti vođena prema točki kojoj je usmjerena sva naša ljubav. Jedan čovjek, jako je dobar kada sav svoj život tako usmjerava prema nepromjenjivom Dobru6.

Svaka stvar naše egzistencije treba biti vođena prema točki u kojoj je usmjerena sva naša ljubav. Ako je ta „točka” Bog, onda je jasno kako ga volimo cijeim svojim bićem. No, ako se trošimo na stvari koje nas od Boga udaljavaju, ako svoje vrijeme i snage crpimo na drugim stvarima koje okupiraju veći dio našega dana, onda se treba malo zaustaviti i upitati gdje je Bog u mom životu? Nisam li na Njega zaboravio? „Diliges Dominum Deum ex toto corde tuo, et in tota anima tua, et in tota mente tua: Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim!Ma koliko ti onda mjesta ostaje u srcu za ljubiti samoga sebe? Što je s tvojom dušom? Što je s tvojim umom? Svime, kaže, svim. Sve od tebe traži Onaj koji ti je sve dao!7

Ljubiti znači putovati, hitati prema onom kojeg ljubiš. Kaže se u Nasljedovanju Krista: onaj koji ljubi – currit, volat, laetatur- trči, leti, hita (III,5,4). Tako i ljubiti Boga je putaovnje srca prema Bogu. Jedno prekrasno putovanje. Kada sam bio dječak, uživao sam u putovanjima Julesa Vernea (…). Ipak, putovanje ljubavi prema Bogu puno je interesantnije. (…) Svako putovanje ponekad zahtijeva žrtve. To nas ipak ne trebalo svrnuti s našeg putovanja. Zar ne možeš u najmanju ruku nakloniti se križu i pustiti da te ponekad bocne pokoji trn krune sa glave Gospodinove. Ne možeš raditi dobro poput svetog Petra, ali sjetite se je on bio taj koji je na brdu Tabor htio kliktati od sreće, a isti je pobjegao do Isusa sa Kalvarije osjetivši opasnost i bol8.

Ljubav teži posjedovanju onog kojeg voliš! Ovo djeluje malo zastrašujuće, ali možemo to kazati na drugačiji način: kada ljubite nekoga, onda želite imati život te osobe u sebi, biti sljubljeni potpuno s nekim, biti sjedinjeni. Ljubiti nekoga potiče sjediniti se potpuno sa onim koga volite, kako više ne biste bili dvoje nego jedno: tako ljubav teži jedinstvu, spajanju, povezivanju,… Osobu koju volite ne možete imati uvijek pored sebe, ali je možete imati u sebi, preko ljubavi. I to što nosite u sebi, daje vam sigurnost, polet, radost, postaje oslonac u svemu što radite! Ljubav tako unosi nečije biće u nas, mijenja nas i suobličava onom kojeg volimo. Postajemo slični ljubljenoj osobi! U sebe primamo riječi, misli, postupke onog kojeg volimo- ta osoba počinje živjeti u nama! Na takv se način i mi suobličavamo Bogu preko ljubavi i sakramenata koji nam na materijalan način pomažu ljubiti Boga više i više. Rekosmo, ne možemo biti uvijek s onim kojeg volimo, ali tu osobu možemo nositi u sebi kada nas ljubav snažno poveže i sjedini. To je važno radi ljubavi spram Boga kojeg ne vidimo: doista, Boga ne vidimo, ali ga nosimo u sebi, koliko ga više volimo, koliko više svojim postupanjem imitiramo postupanje Isusa Krista, toliko u nama raste sigurnost da je Onaj kojeg volimo stalno s nama, da je Bog s nama- Emanuel! To je stoga, jer „ako onaj koji ljubi ne posjeduje potpuno onog kojeg ljubi, trpi zbog tog nedostatka posjeda (…). I dok se to ne postigne, ta duša je poput jedne čaše prazbne koja čeka da je netko napuni; ili kao onaj koji gladuje i želi hranu; ili kao bolesnik koji plače za svojim zdravljem; ili kao onaj koji je ostao u zraku i nema oslonca pod svojim nogama9. Tako je i sa vjernikom koji teži potpunom jednistvu s Bogom, koje je moguće tek kada umremo, kada se potpuno preobrazimo za jedno trajno stanje boravka s Bogom.

___________________________

1Homilija na Matejevo evanđelje, 16,7

2Sveti Ivan Pavao II, propovijed, Avila, 01. studenoga 1982.

3F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 112

4Sveti Josemaria Esciva de Balaguer, Kovačnica, 498

5Sveta Katarina Genovska, u “Études Carmelitaines” 1959

6Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. lll, str. 89

7Sveti Augustin, Govor 34

8Papa Ivan Pavao I, Opća Audijencija, 27-9-1978

9Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 9,6

Scroll to Top